Stojim jednoga dana u redu na blagajni u dućanu s mlađim sinom u kolicima. Okrenut je prema meni. Iza mene dolazi neka starija gospođa i L joj se nasmije iz kolica. Ona odgovara grimasom i tako započinju neku neverbalnu komunikaciju, L se smije i uživa. A onda gospođa odluči da bi bilo zgodno uhvatiti bebu za ručicu.

E, neće ići!

Prvo i osnovno: higijena. Ja ne znam gdje je neka nasumična, nepoznata osoba bila toga dana. Možda je prije dolaska u dućan čistila zahode i nije se dobro oprala. Možda se netom prije no što smo se sreli iskašljala u tu ruku. Možda se otuširala i sada miriši po sapunu i šamponu, a možda je taj parfem tu samo da prikrije smrad gljivica ili bakterija. Ne znam. I zato, prste k sebi!

Drugo i najbitnije: kakav je to mentalitet koji vam govori da je sasvim u redu bez dozvole dirati dijete nepoznatih ljudi? Nekoliko grimasa i nekoliko osmijeha od strane devetomjesečne bebe nisu dozvola za fizički kontakt. Kao roditelju, moja je obaveza da zaštitim svoje dijete od potencijalno opasnih stvari koje ne razumije, a to uključuje i one pojedince koji se smatraju povlaštenima da uzurpiraju njihov osobni prostor.

Incident me potaknuo da malo promislim o širem problemu tjelesnog integriteta općenito. Ne znam zašto je to tako, no ljudi imaju jako malo poštovanja glede tjelesnog integriteta prema dvjema skupinama ljudi: djeci (uključujući bebe) i trudnicama. Kao da svi misle da trudnice jedva čekaju da ih netko pogladi po trbuhu ili da djeca svojim nevinim pogledom traže da ih se potapša po glavi ili nategne za prstiće ruku ili nogu. Gledano s određenoga aspekta, sasvim je jasno da će to biti mete napasnika, obzirom da su upravo te skupine ljudi najmanje sposobne obraniti se od nepoželjnoga fizičkoga kontakta (nisam siguran ponašaju li se ti ljudi na sličan način i prema nepokretnim osobama, ali ne bi me začudilo).

Druga stvar je kako ćemo naučiti svoju djecu dvije stvari: prvo kako da sami sebe zaštite od nepoželjnih kontakata i drugo kako da poštuju želje drugih glede fizičkog kontakta. Moj stariji sin prilično je otvoren prema fizičkom kontaktu i voli zagrliti drugu djecu koju upoznaje, a ponekad čak i dati im poljubac. Zasad se još nije dogodilo da bi netko od njih odbijao kontakt i još je premalen da bi mu objasnio da možda netko ne želi zagrljaj i poljubac bez konkretnoga primjera (a ja mu isti nikada neću odbiti).

S druge strane novčića je činjenica da ista pravila vrijede i u obrnutom smjeru – kada netko traži fizički kontakt može ga se prihvatiti ili odbiti. I jedan i drugi odabir su potpuno opravdani. Nije u redu tražiti razloge zašto dijete danas ne želi poljubiti baku i onda “vagati” jesu li ti razlozi opravdani ili ne. Dijete ima pravo odabrati hoće li ostvarivati kontakt s nekim ili ne i zbog toga ga se ne smije omalovažavati ili sramotiti. Striko nije dobio pusu i sad je tužan? Susjeda nije dobila zagrljaj i to joj je povrijedilo osjećaje? Osjećaji drugih ljudi nemaju prednost pred bilo čijim odlukama o njihovim vlastitim tijelima, uključujući i one odluke koje su naoko nerazumne, uključujući i odluke djece o njihovim tjelima.

Zato sam bio osobito ponosan kada me moj sin odgurnuo kada sam ga pokušao zagrliti. Iako me iznenadilo, to je bila indikacija da ga pravilno učim o tome kako o svome tijelu može samostalno odlučivati i da nitko – pa čak ni njegovi roditelji – nema pravo odlučivati osim njega.

Nadam se da će i mlađi sin jednako dobro savladati lekciju.