Nije li žalosno da nečije prepisivanje može dovesti do ovolike strke u javnosti zbog navodnog ugrožavanja obrazovnog sustava?

Ne mogu suditi ministru Barišiću. Niti sam dovoljno stručan da bih do kraja pojmio njegov grijeh niti razumijem kako nečije akademski nemoralno djelovanje utječe na njegovu službu kao kustosa obrazovanja i znanosti. Ne želim se osvrtati na pitanja koja bi mogla biti moralnog karaktera.Doduše, apsolutno mogu svima zgroženima ponuditi jednostavno rješenje za spas od velikog prepisivača, piše Ivan Bertović za portal Energypress.

Zahtijevajte vaučerizaciju obrazovanja.

Ona je prekrasno rješenje na pola puta između javnog školstva, koje je uvijek i svugdje tromo, neefikasno, represivno, zaostalo i preskupo, te privatnog obrazovanja koje bi, neki tvrde, stvorilo nejednake prilike pristupu obrazovanju čineći ga nedostupnim za ugroženije članove društva.

Obrazovanje je jedna od bolnih tema za razgovor s onima koji bi sve planirali iz središta države jer, kako navode, postoje pozitivne eksternalije obrazovanja dostupnog svima koje se ne mogu mjeriti konvencionalnim metodama. Obrazovan narod skloniji je donositi racionalnije odluke.

Treba biti svjestan da kada vam samo jedna skupina ljudi određuje što je “ispravno”, to jako brzo može postati kurikulum alternativnih činjenica. Priznajmo si, ljudi smo. Imamo svoje predrasude i sklonosti. Decentralizacija moći nad sustavom jedini je način da ih se oslobodimo.

Sustav bi bio vrlo jednostavan: svaki građanin koji plaća porez dobio bi potvrdu o plaćenom porezu s kojom bi kasnije svoje dijete mogao upisati u bilo koju školu, državnu ili privatnu, a pritom se račun za trošak obrazovanja ispostavlja na državni proračun.

Ovime se istovremeno smanjuje središnja vlast nad sadržajem obrazovanja naše djece i osigurava pristup svim razinama obrazovanja pa čak i onima koji nemaju dovoljne prihode ili financijske mogućnosti.

U situaciji gdje postoji garantirana isplata iz državnog proračuna, cijena školovanja ne bi bila problem, što bi omogućilo roditeljima da svoje dijete pokušaju upisati u najbolju školu. Škole se iz tog razloga mogu više usredotočiti na unaprjeđivanje sadržaja i metoda obrazovanja umjesto na nepotrebno političko dodvoravanje, borbu s administrativnim zahtjevima i ostalim stvarima koje nisu izravno vezane za obrazovanje.

U takvom okruženju privatne i javne škole bi se mogle natjecati bez straha od nelojalne konkurencije ili stvaranja kartela ili bilo kojeg drugog tržišnog poremećaja. Jedino preostalo pitanje bilo bi tko može kvalitetnije obrazovati dijete za isti novčani iznos.

Niti ovaj sustav nije bez greške. U razdoblju od 30 godina od trenutka implementiranja ovakvog obrazovnog sustava svjedočit ćemo rastu troškova obrazovanja i stagnaciji kvalitete. Postulati tržišta i ovdje su neumoljivi. Kada je isplata neke usluge garantirana, ili čak obvezna zakonom, onda kvaliteta takve usluge ne mora nužno odgovarati cijeni. Dokaz toj tvrdnji možemo naći u američkom ministarstvu obrazovanja, takozvanom Department of Education, čiji troškovi, u sustavu gdje je obrazovanje dobrim dijelom privatno, sustavno rastu dok rezultati ispita stagniraju. Razlog tome je američki sustav dodjeljivanja grantova.

No ipak, hrvatski obrazovni sustav je svjetlosne godine udaljen od većine zapadnih. Njemu treba hitna reforma. Vaučerizacija obrazovanja istovremeno bi riješila problem niske kvalitete obrazovanja i potencijalnih visokih cijena. Ovakvom prijedlogu, u ovakvom sustavu obrazovanja, mogu se protiviti samo oni koji žele stvoriti kulturnu i obrazovnu hegemoniju u društvu te indoktrinirati djecu i mlade ljude dogmama bilo kojeg političkog opredjeljenja, lijevog ili desnog.

Ako zaista želite osloboditi vaše dijete od ralja političara, zahtijevajte vaučerizaciju obrazovanja.