Jeste li primijetili koliko se često u domaćim lijevim medijima koriste izrazi poput "desni radikali", "ekstremisti" i "ultradesnica" kad se opisuju skupine ili pojedinci konzervativnog svjetonazora? Najnoviji takav slučaj primijetio sam na Telegramu gdje je novinar Jasmin Klarić napisao tekst "Ultradesnica nam je opet pokušala kidnapirati domoljublje", ali slično etiketiranje je prilično rašireno i u drugim medijima - od N1 televizije preko Jutarnjeg lista do Indexa, Net.hr-a i Telegrama.

Kad je nešto "ultra", "radikalno" ili "ekstremno", to znači da je riječ o krajnosti iza koje nema ništa. Ultradesnica bi stoga trebao biti opis za ljude koji su ekstremisti u svojim pogledima, koji su ukratko opasni za društvo. Ali ako pročitamo tekstove u kojima domaći novinari pišu o tim "radikalima", možemo lako vidjeti da misle na vrlo širok spektar ljudi. Klarić, primjerice, govori o fanovima Marka Perkovića Thompsona.

Inicijative konzervativnih udruga - od one za referendum o braku do one za referendume protiv ratifikacije Istanbulske konvencije i promjenu izbornog sustava redovito se naziva radikalnim i ekstremnim. Moj stav po svim tim pitanjima je poznat i ja se ne slažem niti s jednom navedenom inicijativom, ali dovoljno sam bistar da mogu razlučiti obični konzervatizam od radikalnog desničarenja.

Konzervatizam je u svijetu desnica; desni centar ili čvrsta desnica. Obično sadrži i umjereni nacionalizam. Dok god ne prelazi granicu kad postaje šovinizam i mržnja prema drugima, to jednostavno nije nikakav ekstremizam.

Jer da su ljubitelji Thompsona i domoljubi ekstremisti, onda bi na dočeku Vatrenih bilo drugačije. Onda bi sigurno bilo puno ustaških obilježja, poruka mržnje prema susjedima i manjinama itd. Dobro znamo da je većina među tih pola milijuna sigurno onih koji pripadaju konzervativnom svjetonazoru i vole Thompsonove pjesme, ali nikakvih ružnih poruka sa skupa nije bilo. Ni traga ustašluka! Osim što neke, naravno, sama Thompsonova pojava asocira na ustašluk, ali to je, mislim, više njihov problem. Činjenica je da je skup bio krajnje dostojanstven i miroljubiv, dakle potpuna suprotnost svemu što ustaše predstavljaju.

Može li itko bistre glave reći da je doček vatrenih bio skup ekstremista? To je retoričko pitanje, odgovor svi znamo, pa čak i oni koji bi voljeli da je drukčije. Među konzervativcima sigurno ima i onih koji imaju poneki ekstremniji stav, ali jedan desniji stav npr. o imigraciji ne može nikoga strpati u ultradesnicu. Da biste bili ultradesničar, jednostavno morate biti opasni po okolinu. A to je dokazano netočno na nedavnom dočeku.

Ne kažem da ultradesnica u Hrvatskoj ne postoji. Ona postoji, ali je toliko sićušna da je gotovo zanemariva. Njih možemo vidjeti kad se okupe na trgu oko Dražena Keleminca. Ima ih desetak i na njihovim marševima bude više protuprosvjednika i novinara nego njih. Toliko su rašireni i moćni!

Otkud onda toliki strah od ultradesnice? Zašto isti mediji nikada ne spominju ultraljevicu u Hrvatskoj koja se mudro institucionalizirala kroz sveučilišta, medije, ministarstva? Objašnjenje je jednostavno.

Ekstremizam je stanje u kojem čovjek nije svjestan da je dio ekstrema. Za ekstremista on je "normalan", a ekstremisti su njegovi neistomišljenici. Kao što je u odnosu na Jeffa Bezosa svatko od nas ekstremno siromašan, tako je u odnosu na Tomića, Dežulovića, Klarića i ekipu svatko od nas ekstremni desničar. Normalno, zato što su oni na krajnjoj ljevici!

To objašnjava zašto nikada ne kritiziraju i ne vide ekstremno lijeve ideje koje su često prihvaćene i u našoj visokoj politici, pogotovo na području ekonomije. Oni ih ne vide zato što su to za njih "normalne" ideje, a ljudi koji ih promiču su poput njih - "normalni, umjereni centar".

Dugo sam razmišljao o tome, zašto i gdje vide taj desni ekstremizam dok su potpuno slijepi na ljevicu, a zapravo je stvar toliko jednostavna. Oni jesu lijevi ekstremi, za njih je sve desnije od Bernardića i Plenkovića desni ekstremizam. Svatko tko se protivio ratifikaciji Istanbulske bio je proglašen radikalom i ekstremistom. Ima smisla?

To je zapravo igra riječima i na taj način pokušavaju svoje neistomišljenike izbaciti iz igre u startu. Proglase ih radikalima, a većina ljudi ne želi biti na strani radikala jer nitko ne želi da Hrvatska ode u ekstrem. Međutim, ne prolazi zato što publika ipak nije toliko glupa pa im se takva agenda vraća kao bumerang. Ljudi se samo na taj način lakše priklanjaju desnici, tako da najviše štete društveno liberalnim idejama.

Bojao sam se da će tolikim prizivanjem ultradesnice stvarno stvoriti ultradesnicu, a to bi bila katastrofa za Hrvatsku. Srećom ni to im ne uspijeva. Uspijeva im samo totalno uništiti lijevu političku scenu, dati joj trajni besmisao. Ali naš spektar, pogotovo po ekonomskoj liniji, od početka je pomaknut lijevo. Stoga je lijevi ekstremizam u mainstream medijima toksičan za budućnost ove zemlje.

To su nedavno shvatili na Indexu kad su počeli pisati i o opasnostima lijevog ekstremizma te su se okrenili promidžbi tržišne ekonomije. Nadam se da će isto slijediti i drugi mediji, samo što je teško s kadrom koji se ne može riješiti toksične socijalističke ideologije.