Dok se šira javnost zgraža nad komentarom Darka Milinovića kako je trebalo uvažiti članove ličko-senjskog HDZ-a pri odabiru ravnatelja Plitvica, moramo biti svjesni da se Milinović ponaša posve ekonomski racionalno, a posljedica je odabira samih glasača koji ljude poput Milinovića stavljaju na položaj moći. Čitav proces je jednostavno objašnjen teorijom javnog izbora kroz njezine elemente - 1) posebni interesi, 2) traženja rente 3) koncentrirane povlastice i raspršeni troškovi te 4) načelo “ruka ruku mije”.

Teorija javnog izbora je grana ekonomije koja se bavi objašnjavanjem tradicionalnih problema u političkim znanostima. Grubo govoreći, ona proučava ekonomsko ponašanje političkih aktera.

Kako bismo razumjeli zašto Milinović ima obraza postaviti zahtjev koji je postavio, prvo moramo razumjeti kako političari dolazi na vlast.

Prva i osnovna činjenica je da se na vlast ne dolazi vrlinama, pozitivnim vrijednostima i ostalim odlikama koje smatramo poželjnima, nego isključivo kroz obećanja koja udovoljavaju interes glasača. Ponekad je glasačima u interesu da osoba koja ih predstavlja bude pristojna, uglađena, moralna. Jednako tako može biti u interesu da je osoba domoljubna, socijalno osjetljiva ili obrazovana. Ali, najčešći razlog zašto se borite za nekoga, u nečijoj kampanji, jest nada da će vam ta osoba donijeti neku materijalnu korist.

Tu počinje prvi element Milinovićevog položaja, a to su “posebni interesi”. Posebni interesi su male skupine ljudi koji djeluju politički kako bi ostvarili nekakav cilj. E, sada zamislite da ta mala skupina ljudi zahtijeva neki oblik poticaja. To može biti direktna uplata, može biti radno mjesto, može biti određeni zakon. Takve su interesne skupine, budući da imaju jak motiv i ambiciju, vrlo često politički glasne i sveprisutne u javnom životu. Te skupine koriste argumente u svoju korist kako bi uvjerile javnost da je taj izdatak izuzetno važan za zajednicu. U tim će argumentima tvrditi da je to zato da bi se spasili njihova radna mjesta, tvrdit će da je to očuvanje morala, tvrdit će da će nastupiti totalna kataklizma i da ćemo svi nastradati ukoliko ih se ne posluša.

Dobar primjer posebnog interesa koji se želi izboriti za ekonomski protekcionizam bili bi taksisti. Oni traže od države da im pokrije trošak inovacije tako da se inovacija zabrani. Zatim odlaze kod svog odabranog političara te od njega zahtijevaju da ih podrži sredstvima koja povlači iz javnog proračuna, novac koji uplaćujemo svi mi zajedno. Ovaj dio se zove “traženje rente”.

Trošak takve odluke se prebacuje na čitavo društvo. Budući da će oni za tu transakciju dobiti relativno mnogo novaca, a da će građanima biti uzeto relativno malo, oni imaju jak motiv da budu izuzetno glasni i agresivni u zastupanju svojih ambicija te da tako utječu na javno mišljenje. Primjerice, kada su taksisti zablokirali promet iz obijesti i inata Uberu. Razlog zašto to uspijeva je jednostavan. Zamislite skupinu od 100.000 ljudi. Unutar te skupine, manja skupina od 10 ljudi želi uzeti novac ostatku. Ako ta skupina od 10 ljudi polovici predstavi svoju ideju kao izuzetno važnu za društvo, ta polovica će natjerati drugu polovicu, protivno njihovoj želji, da izdvoji neki iznos za onih prvi 10. A ako je taj iznos relativno malen, recimo 5 kuna, onda se ljudima najčešće niti ne da zamarati nego to prihvate. Time je skupina od 10 ljudi od skupine od 100.000 dobila 500.000 kuna. Obični glasači jedva primjećuju tih 5 kuna, ali posebnom interesu 500.000 kuna koje je dobio od ostatka skupine znači mnogo.

Takvo stanje zovemo “koncentriranim povlasticama i raspršenim troškovima”. I možda vam se ne čini da je 5 kuna mnogo, ali uskoro će doći drugih 10 ljudi koji također trebaju vaših 5 kuna, pa još 5 kuna, pa još 5, pa još i još, sve dok ne budete toliko oporezovani da vama ništa ne ostaje.

Ako taj političar, kojeg je posebni interes podržao, ne dodijeli ta proračunska sredstva, on ne poštuje interni dogovor. Na idućim izborima, skupina s posebnim interesima može se okrenuti nekome drugome tko će biti spreman ispuniti njihove parazitske zahtjeve i podržati ga kako bi on bio izabran umjesto dosadašnjeg. Pritom, ne zaboravite, političar ima samo jedan cilj - biti ponovno izabran.

I zato se Milinović s razlogom ljuti na središnjicu HDZ-a koja mu ne omogućava da ispuni svoja politička obećanja. On je na poziciju političara ličko-senjske županije došao upravo: 1) kroz obećanja posebnim interesima koji su 2) tražili rentu kako bi, 3) kroz koncentrirane povlastice i raspršene troškove, njima 4) vratio uslugu za to što su ga izabrali.

Zato se uvijek, kada vam neki političar obećava brda i doline, pitajte: Kome si još tako nešto obećao i tko će to sve plaćati?