Najbolje je kad se po hrvatskim medijima i među narodnim komentarijatom ispod medijskih napisa krenu širiti šok i nevjerica oko nečega što se dogodilo već mali milijun puta. Eto, sad je skandalozan jedan lokalni šerif koji je namještao natječaj za direktora javne ustanove. Stvarno, čudo neviđeno i skandal svemirskih razmjera, pa kako nam se to uopće moglo dogoditi u ovoj uzornoj demokraciji?!

Ja se pitam je li moguće da se netko tek sad budi iz zimskog sna i jasno vidi ono što je ustaljena praksa otkad postoji hrvatska država – sve važnije, a i manje važne funkcije u javnim ustanovama popunjavaju se prema stranačko-političkom kriteriju. Štoviše, ja bih rekao da je to glavna motivacija hrvatskih stranaka za izlazak na izbore – svaka pobjeda garantira određeni plijen, određeni broj mjesta za svoje ljude, od najviših ministarskih, pa sve do ravnatelja seoskih knjižnica ili domova zdravlja.

Reći ćete, pa dobro, znamo to sve, ali ovolika halabuka oko pobune ličkog šefa Milinovića me čudi jer, koliko god bila u osnovi glupa i za pristojnu državu sramotna, nije uopće najjasniji primjer partijske vladavine. Ona je moguće više izraz neke stranačke borbe, manjak pažnje koju ima bivši ministar koji je ujedno i dovoljno nepametan da to izrazi na ovakav način, javno se žaleći što raspodjela plijena nije uzela u obzir njegovu lokalnu svemoć i mudar odabir.

Pa prisjetimo se nekih prijašnjih uspješnica koje su bile dosta eksplicitnije, ako nam je već do zgražanja. Prvo mi pada na pamet dirljivo pismo barba Luki u kojem perspektivni rođo kaže: „Poštovani barba Luka, još ništa od posla u HŽ-u koji ste mi obećali kad smo se vidjeli u Pločama i rekli ste mi da će se moj slučaj riješiti za koji dan...ali se još nije dogodilo jer je sadašnji direktor, SDP-ov kadar, preko sindikata hrvatskih željezničara zaprijetio da će napraviti pobunu.”

Primijetite upotrebu podjele na SDP-ov i HDZ-ov kadar. Mladić je poslije postao nekakav direktor u HŽ-u, a pismo je izašlo u javnost nakon nesreće vlaka kod Splita u kojoj je poginulo 6 ljudi pa se istraživala moguća odgovornost uprave.

Slično, samo malo modernije, ne putem pisma nego videa, zabilježen je razgovor SDP-ovog ministra Orsata Miljenića sa stranačkim kolegom kojem treba zaposliti kćer. "Ona nema posao, a mi smo na vlasti", zavapio je očajni otac na što je ministar odgovorio da "...prati oglase pa da mu signalizira (pritom daje čovjeku broj mobitela u svrhu signalizacije), a onda ćemo pogurati...Sad će biti 150 mjesta u pravosudnoj policiji i to će sve biti naši."

Most je ostao zapamćen po iznimnoj uspješnosti kadrova iz neretvanske doline i onih u rodbinskim vezama s vodstvom stranke, a dok su bili u Vladi s HDZ-om imali su i matematičku podjelu mjesta po stranačkom ključu. Glasnogovornik Grmoja je doslovno izjavio da biraju ljude od povjerenja, dovraga i ti javni natječaji i nekakve sitnice poput stručnih kriterija, ali kao olakotnu okolnost im se donekle može uzeti da su od nekih takvih imenovanja odustali pod pritiskom javnosti. Jučer su na Plitvicama uložili oštar prosvjed na takvo kadroviranje.

I za kraj, jedan od naših omiljenih našista, župan šibenski, je u svom stilu bivšeg fudbalera izjavio: "Nema onog tko se javio za neki posao, a da nije imao neku preporuku, neku vezu" i dodao: "Volio bih da sam ih puno više uhljebio. To mi je, vjerujte, teži dio posla, objašnjavati ljudima da nešto ne može, slušati ih i lakonski im obećavati riješit ćemo nešto".

Iz svega navedenog je vidljivo da je od davnih dana bilo i napretek jasnih, glasnih i jednako sramotnih primjera uhljebizma, ali bi se sve završilo s malo zgražanja po medijima. Razlog za to je jednostavan – narodu Hrvatske takav sustav odgovara i svesrdno ga podržavaju. Milinović i Pauk na izborima osvajaju i po 80% glasova. Prema tome, rekao bih da glavni problem u ovoj priči nisu političari, oni samo daju narodu ono što većina naroda traži, a to je kruha bez motike i zaposlenje bez kriterija. Očito je lakše biti dobar s nekim političarem, ponižavati se moljakanjem radnog mjesta, biti im zauvijek dužan i pokoran, nego na poštenom natječaju, prema sposobnostima dobiti posao.

I da, dolazimo do neizbježnog zaključka da je i ovo jedan od krunskih razloga zašto sve više ljudi odlazi iz ovakve države. Oni koji nisu spremni prodati vlastiti obraz za poklonjeno mjesto provincijalnog ravnatelja nečega ili državnog tajnika, ministra...idu negdje gdje mogu zamijeniti svoje znanje i sposobnosti za bolje plaćenu i pošteno zasluženu poziciju.

Iskreno mi je žao onih koji ne poznaju osjećaj da su negdje primljeni zbog toga što znaju i mogu napraviti, a ne zato što ih je netko pogurao. Stoga se posebno ne slažem s onom često ponavljanom parolom „Hrvatska zaslužuje bolje“. Ne zaslužuje. Ovakvo stanje je jasan odraz što Hrvati žele, to konstantno i dobivaju od svojih izabranih predstavnika, a manjina kojoj to ne odgovara se ili seli vani ili potpuno otupi i pomiri se s činjenicom gdje živi. Naravno, kad se sve na kraju dana zbroji i oduzme, takav odabir rezultira prezaduženom, siromašnom državom na dnu svih ljestvica, koja desetljećima već stagnira ili nazaduje, ali šta je tu je - the people have spoken. Na svima je prihvatiti demokratski odabir većine.