Nedavno sam napisao članak u kojem sam iznio tezu da je ekonomija bivše Jugoslavije ovisila o inozemnim kreditima i to zato što je za održavanje vrlo specifične strukture proizvodnje u Jugoslaviji bilo potrebno neprestano zaduživanje kod stranih kreditora. Članak je naišao na različite reakcije, od ovacija do pljuvanja. U toj šarolikoj publici, čini mi se, bilo je i nekih koji nisu u potpunosti razumjeli tezu tog mog teksta. Naravno, ne pripisujem to nerazumijevanje nekoj nesposobnosti publike da razumije tezu. Prije će biti da je to zbog pomalo apstraktnog načina na koji je ona argumentirana. Zato ću pokušati tu tezu ispričati u obliku analogije iz svakodnevnog života.

Zamislite sljedeću situaciju. Imate kravu. Kravu pomuzete i 20 litara mlijeka koje ste dobili prodate za 20 eura. Za 4 eura kupite hranu za sebe, a svih ostalih 16 eura potrošite da nahranite kravu. Ali, budući da 16 eura nije sasvim dovoljno da se krava pravilno nahrani, još 4 eura posudite od susjeda da biste je nahranili kako treba. Vaš ukupni dug susjedu je samo 4 eura ili 20% vaše ukupne poroizvodnje, prava sića u odnosu na vašu ukupnu proizvodnju, mislite. Sljedećeg dana vaš susjed odbija da vam dalje posuđuje 4 eura. Vi, 20 eura koje ste zaradili od prodaje mlijeka toga dana, podijelite tako što za 16 kupite hranu za kravu, a za 4 eura kupite hranu za sebe.

Budući da ste kravu slabo nahranili ovaj put, ona vam sljedeći dan da manje mlijeka - 16 litara. Tih 16 litara prodate za 16 eura. Sada već uviđate da morate smanjiti vlasitu potrošnju da biste kravu bolje nahranili. Na svoju hranu ovaj put potrošite samo 2 eura, a ostalih 14 potrošite na hranu za kravu. Ali, ovo znači da ste kravu danas nahranili još manje nego prethodnog dana, kada ste kupili hrane za 16 eura.

Sljedeći dan vam krava uslijed slabe ishrane da još manje mlijeka - samo 10 litara. Sada već uviđate da je situacija alarmantna. Sada na svoju hranu trošite samo 1 euro, a na kravinu hranu ostalih 9 eura koje ste zaradili prodajom 10 litara mlijeka. Ovo je manje nego pola količine hrane potrebne kravi da normalno živi.

Uslijed slabe ishrane, krava sada više ne daje mlijeko i vi ste primorani da je prodate susjedu i postanete njegov najamni radnik kako biste se prehranili. Sa sjetom se prisjećate vremena kad ste imali vlastitu kravu i sebi kupovali hranu kakvu ste željeli. Kunete susjeda koji vas je ekonomski uništio jer je odbio da vam posuđuje pišljivih 4 eura dnevno. Smatrate da je to sve bio dio njegovog plana da vas učini svojim kmetom.

Ali, je li susjed kriv ili vaša loša procjena vlastitih ekonomskih potencijala? Da ste, recimo, umjesto krave odlučili posjedovati kozu, koja proizvodi 5 litara mlijeka i troši hrane u vrijednosti od 2 eura, mogli ste ostvariti profit od 3 eura bez ikakvog zaduživanja. Taj profit biste onda mogli upotrijebiti tako da kupite hranu za sebe. Istina, to je malo skromnije od 4 eura, koliko ste imali kad ste posjedovali kravu dok vam je susjed posuđivao novac za stočnu hranu, ali ovaj ekonomski model s kozom je dugoročno održiv, a onaj s kravom nije bio održiv bez susjedove financijske pomoći.

U ovoj priči ekonomski model s kravom je analogija za ekonomiju bivše Jugoslavije koja je bila održiva samo dok je uvoz jednog dijela repromaterijala financiran vanjskim zaduživanjem. Struktura te ekonomije je bila takva da sama ta ekonomija nije proizvodila dovoljno sredstava da bi samu sebe održala u životu. U tom slušaju je nebitno što je 80% ukupnih potreba te ekonomije za samoregeneriranjem zadovoljeno domaćom proizvodnjom. Ako onih preostalih 20% ne dođe izvana u obliku novih kredita, stabilnost ekonomije će biti narušena i to započinje silaznu spiralu događaja koja vodi do kraha ukupne ekonomske strukture ako se prije toga ne dogode neke bitne promjene.

Osamdesetih godina prošlog vijeka, odmah poslije Titove smrti i odmah nakon što je priljev stranih kredita presušio, naša "krava" je počela davati sve manje mlijeka. 1989. ona je već prilično izgladnjela i posustaje. Tadašnji premijer, Ante Marković, predlaže da se započne proces planskog klanja "krave" i da se umjesto nje kupi "koza". To je bio prijedlog restruktuiranja ekonomije kojim bi se neprofitabilna poduzeća zatvorila, a radna snaga postupno preusmjerila u produktivnije sektore. Nažalost, taj prijedlog nije prošao kod političkog vrha zemlje tako da smo odlučili čekati da "krava" crkne dok smo se mi devedesetih prepirali i tukli oko toga tko je kriv što je ona gladna.

Poanta ove priče je da je sjeme propasti jugoslavenske ekonomije posijano davno prije 1990. To sjeme je bilo u činjenici da struktura ekonomije nije bila usklađena s produktivnošću te ekonomije. Muzli smo kravu koju nam je susjed dohranjivao, umjesto da smo sami hranili svoju kozu. Nismo htjeli vjerovati da nam krava lipsava, pa smo ostali skoro i bez koze. Sada krivimo susjeda što nam je krava crkla i sanjarimo o "dobrim starim vremenima" umjesto da se potrudimo da nam se isto ne dogodi i s ovom kozom koju sad imamo.