Riječ je o retoričkom triku kojim se koriste vladajući kako bi građani pomislili da se država razdužuje.

Poslije razdoblja astronomskog rasta javnog duga od 2009-2015., hrvatski javni dug je počeo padati. Bar tako kažu mediji i Vlada. To je jedan od glavnih argumenata koje Vlada koristi da bi se prikazala kao reformska, onda koja je nakon šest godina krize u kojima se javni dug narastao s 39% BDP-a 2008. na 83,7% BDP-a 2015. godine.

Tim argumentom se stvara iluzija da su u zadnjih nekoliko godina provedene brojne duboke reforme koje su ojačale gospodarstvo na srednji i dugi rok. Ali to je samo pola istine. Ustvari se služi zgodnom retoričkom manipulacijom da bi se stvarnost prikazala boljom nego što je. Ključ manipulacije je su prešućivanju pojmova relativnog i apsolutnog.

Relativna zaduženost države se odnosi na iznos duga opće države u odnosu na njen godišnji BDP. Kada BDP raste, relativni dug opada pod uvjetom da se apsolutni dug (stvarni dug) smanjuje ili ne mijenja. Recimo da je BDP neke države 100 (nije bitno čega, primjer će služiti samo za objašnjavanje), a javni dug 80. To bi značilo da je relativni dug države 80% BDP-a (80 jedinica duga u odnosu na 100 jedinica BDP-a). Kada sljedeće godine BDP naraste za 2%, znači sa 100 na 102, a javni dug ostane isti (80) onda relativna zaduženost države opada jer više nije 80 jedinica duga na 100 jedinica BDP-a nego 80 na 102, pa javni dug iznosi 78,43% BDP-a. Relativna zaduženost se smanjila, iako je apsolutni dug isti kao i prošle godine.

Može li se onda govoriti o padu javnog duga? I da i ne. Može se govoriti o padu relativne zaduženosti, ali ne i o padu apsolutnog duga. Može se tvrditi da je zemlja manje zadužena u odnosu na veličinu svog gospodarstva, ali ne i da je država apsolutno manje zadužena. Jer dug je ostao isti, samo je gospodarstvo (mjereno BDP-om) raslo pa je udio javnog duga prema veličini gospodarstva manji. Interpretacija relativnog i apsolutnog duga je pogodna za retoričke manipulacije pa se može stvoriti dojam da se javni dug smanjuje, da se provode korjenite reforme, bolni rezovi itd.

Upravo takva retorička manipulacija se provodi u Hrvatskoj. Mediji i Vlada stvaraju sliku o velikom padu javnog duga, a prešućuju da se radi o padu relativnog duga, a ne apsolutnog. Jer apsolutni dug stagnira još od 2015. te se kreće oko 280 milijardi kuna. Znači nekoliko godina je manje-više isti. Ono što se događa je blagi rast BDP-a pa tako javni dug izražen kao udio u BDP-u smanjuje. Ali u apsolutnom iznosu se od 2015. nalazi na razini od cca 280 milijardi kuna, bez ikakvog pada.

Znači, gledamo li ukupan dug sam po sebi, država se ne razdužuje, samo se prestala dodatno zaduživati.

Dug opće države po zadnjim podacima HNB-a (31.1.2019.) iznosi 283,7 milijardi kuna, od čega 63,2% ili 179,4 milijarde kuna predstavlja inozemni dug dok 36,8% ili 104.3 milijarde kuna domaći (tuzemni) dug.

Za 2018. godinu udio duga u BDP-u iznosio je 74.1% što nas svrstava ispod prosjeka EU (81.6%, 2017.) te predstavlja 4. uzastopnu godinu u kojoj ta brojka opada, ali svih tih godina dug je iznosio cca 280 milijardi kuna, koliko iznosi i danas. Samo je rastao BDP pa je omjer javni dug/BDP padao.



Valja priznati da je pad relativne zaduženosti Hrvatske definitivno uspjeh, samo ne toliki koliko se prikazuje. Izuzev relativno blage porezne reforme, ništa posebno se nije mijenjalo. No, blaga porezna reforma nije dovoljno jak razlog da se proglasi uspjeh. Jer to je samo kap u moru onoga što treba učiniti da se gospodarstvo Hrvatske pokrene i standard građana osjetno poboljša. Nedovoljno da se mandat Vlade i njenih ministara ocijeni kao uspješan.

Proklet bio onaj tko se sjetio one "Moglo bi biti i gore" jer nema vulgarnije psovke. Ali nažalost, ona je često istinita. Prateći izjave raznih ministara i političara zadnjih nekoliko godina lako je moglo biti puno gore po pitanju javnog duga. Zbog toga treba priznati ministru financija da je odbio nasrtaje onih koji su zagovarali daljnji rast duga, po istom principu kao i prije.

Očuvanje radnih mjesta (naravno u javnom sektoru), subvencije, spašavanja, poticaji... Pritisci za nastavak zaduživanja po starom modelu su bili brojni. Ne treba zaboraviti ni Agrokor, koji se ipak nije spašavao iz proračuna, iako ni izabrani model nije bio dobar. Ali opet ta psovka, moglo je biti i gore. Izbjegnuto je i bacanje u druge rupe bez dna kao Uljanik te Petrokemiju.

Ali nije bilo ni bitnijih reformi kao što prikazuje Vlada. Propuštena je idealna prilika da se u 2018., godini bez izbora, provedu reforme. A tko zna kad će se više takva prilika ponoviti. Tako su se prijašnje priče o očuvanju stabilnosti, koja je navodno jako bitna da se mogu provoditi reforme, pokazale samo kao sredstvo prestrašivanja birača i grabljenja više vlasti. Ta stabilnost nije bila od velike koristi, a oni koji su tvrdili da treba podržati HDZ i Plenkovića, što se odnosi na podosta medija i kolumnista, ispali su naivne budale ili režimski plaćenici. Ostavljam vam da procijenite sami.

Ukratko, stabilnost nije pomogla nikome osim HDZ-u, reforme nisu provedene, javni dug je ostao isti. Ali ostaje gorak okus iza psovke "Moglo je biti gore".