Zadnjih desetak godina Kanada kotira vrlo visoko na ljestvici ekonomskih sloboda (ove godine je prema institutu Fraser na petom mjestu u svijetu), daleko ispred susjednog SAD-a. Međutim, nije uvijek bilo tako. Tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća, uslijed povećane javne potrošnje, vanjski dug Kanade se povećavao, da bi do sredine 1990-ih dostigao gotovo 70% državnog BDP-a.

Kanadskim je političarima, za razliku od hrvatskih danas, tada bilo jasno da je takvo stanje dugoročno neodrživo te su odlučili da neće voditi svoj narod u ropstvo, već se nešto konkretno mora napraviti.

U svome prilogu američki novinar John Stossel na Fox Business televiziji obradio je ovu temu ugostivši Davida R. Hendersona, stručnog suradnika sveučilišta Stanford i profesora ekonomije u Kaliforniji. Henderson je rođeni Kanađanin te je situaciju u svojoj rodnoj zemlji pratio s velikim zanimanjem.



- Dok sam ja odrastao u Kanadi, socijalna država je bila takva da su ljudi radili samo 8 tjedana u godini, ostatak vremena su se odmarali, radili što god su željeli. S rastom zaduživanja, padala je vrijednost kanadskog dolara - objašnjava Henderson.

I onda su 1995. godine kanadske vlasti odlučile drastično srezati naknade za nezaposlene i druge državne socijalne pomoći. Rezultat je bio očit: kanadski dug se počeo smanjivati, a BDP je nastavio rasti još više nego prije.

- Stvari su se poboljšale, ekonomija je procvala tijekom 1990-ih - rekao je Henderson.

- Razmislite o tome što vlada inače radi. Ona se razbacuje novcem, većina novca koji vlada potroši bačena je u vjetar. Tako da, ako samo srežete državnu potrošnju, znači manje razbacivanja novcem i više ulaganja u privatnom sektoru.

Iako je Kanada otpustila dobar dio državnih službenika, stopa nezaposlenosti nije porasla, već naprotiv - nezaposlenost se značajno smanjila. Istina, neke su poreze uskoro povisili kako bi lakše otplatili javni dug, ali ovo pokazuje da samo smanjenje državne potrošnje ne dovodi do pada ekonomije kao što neki tvrde.