Zadnjih nekoliko dana opravdano se zakotrljala lavina reakcija na izlaganje Ivane Ninčević Lesandrić o njezinom negativnom iskustvu u splitskom KBC-u. Iako je udruga RODA izvještavala o tome u više navrata, nitko nije ozbiljno shvaćao vapaje onih anonimnih i žena koje su hrabro odlučile podijeliti svoja negativna iskustva o bahatom i arogantnom osoblju u bolnicama, kao i neadekvatnim uvjetima koje vladaju u bolnicama širom Hrvaske.

U pojedinim trenutcima rasprave, gnjev i bijes uznemirenih ljudi na portalima i društvenim mrežama nadilazio je dobar ukus, a svi liječnici i medicinske sestre postali su predmet vulgarnih komentara i generaliziranja. Svo medicinsko osoblje postalo je kod pojedinaca glavnim krivcima za nedjelovanje zdravstvenog sustava i dežurnim krivcima za njegovo otužno stanje. Razumijem povrijeđene i uznemirene žene koje su doživjele iznimno neugodna iskustva, ali takve situacije moraju i mogu izroditi ozbiljne promjene u našem zdravstvu senzibilizirajući i djelatnike i pacijente na dostojanstveno rješavanje problema i ublažavanje negativnih posljedica eventualnih zdravstvenih zahvata.

Prije nekoliko dana dobio sam sina. Još u vrijeme trudnoće, supruga se pitala u kojem rodilištu bi najradije otišla na porod. Rekao sam joj neka se raspita za iskustva iz bliže okoline i potraži recenzije rodilišta na internetu kako bi lakše donijela odluku, a ja ću je podržati što god ona odluči. Nakon nekoliko razgovora i dijeljenja iskustava, izbor je pao na Opću bolnicu u Varaždinu.

Prije samog poroda, supruga je obavila 4 pregleda, svaki put kod različitog doktora/doktorice. Usput smo odradili i tečaj porodništva u trajanju od tri školska sata. Svaki put supruga je izašla s pregleda s hrpom informacija, zadovoljna tretmanom i brzinom realizacije pregleda. I svaki put mi je ponavljala kako ne može vjerovati kako su svi vrlo ljubazni i kako se pri svakom pregledu osjeća kao da je u prijateljskom ozračju. Na dan poroda, stigli smo u bolnicu i nakon kratkih formalnosti, supruga je primljena u ambulantu. Ja sam ostao ispred vrata i čekao. Iz ambulante je dopirao žamor koji se mogao protumačiti kao smijeh i glasno pričanje. Kad je supruga izišla iz ambulante, shvatio sam da je to ona pričala s primaljama i vidio je u dobrom raspoloženju. Tada sam i ja pomislio kako ona možda poznaje neku od tih primalja i sestara, ali to nije bio slučaj. To su bile žene koje je tada vidjela prvi ili eventualno drugi put.

Ušli smo u rađaonicu zajedno. Cijelo vrijeme poroda (malo manje od tri sata) uz suprugu su bile dvije primalje i doktorica, međusobno se izmjenjujući. Ljudskim pristupom i ponekom šalom, razbijale su iščekivanje i uzbuđenje kako se sam porod bližio. Kako je supruga prvorotkinja, glavna primalja i doktorica odlučile su malo ubrzati porod. Da ne ulazim u suvišne detalje, svaki njihov postupak bio je prethodno najavljen uz privolu moje supruge i više nego jasnu argumentaciju. Na kraju je porod završen zadovoljavajuće, uz prethodno najavljenu epiziotomiju i šivanje uz lokalnu anesteziju. Ne trebam naglasiti da su cijelo to vrijeme svi bili tako ljubazni, a glavna primalja mi je čak prijekorno u šaljivom tonu rekla kada tata misli slikati svog sina. Nakon poroda, dobili smo informaciju kako sada imamo vrijeme od dva sata samo za nas i da uživamo s našim novorođenim sinom.

Svo vrijeme boravka u bolnici, i supruga i sin imali su svu moguću skrb, pomoć i uslužnost osoblja. Kad smo odlazili iz bolnice, sestra koja nas je ispraćala rekla nam je s osmijehom: nadam se da ćete nam doći opet. I mene je to do kraja razoružalo. Tolika toplina, senzibiliziranost, dostojanstveno tretiranje žene i njezinog partnera nisam doživio u niti jednoj bolnici u Hrvatskoj.

Ne želim svoju intimnu ispovijest iskoristiti za glorifikaciju jedne bolnice. Ali ovime želim reći da iz iskustva moje supruge i mene postoji osoblje i bolnica koja ženu tretira kao ljudsko biće, olakšavajući joj ionako stresan događaj kao što je porod. Zato još i više razumijem žene koje prolaze stravična iskustva nebrige i šikaniranja samo zato što su žene. Jer budimo iskreni, ženama se ovakve stvari događaju samo i isključivo zato što su žene. Volio bih vidjeti doktora koji bi nekoj mrgi išao šivati ranu bez anestezije ili čistiti tešku ozljedu. To vjerojatno neće učiniti jer bi dobio šakom u glavu.

O ovakvim stvarima treba govoriti i o tome trebaju govoriti i muškarci, mada se njih to izravno ne tiče. Ali to se događa našim ženama, majkama, sestrama, prijateljicama. I zato svi moramo dignuti glas protiv takvih postupaka jer niti jedna žena u 21. stoljeću ne mora trpjeti bol samo zato jer se nekome domislilo kako žena to može. Jer se u današnje vrijeme lokalna anestezija daje za pišljivu bol u zubu.

Ministar Kujundžić nije izravni krivac za ovakve slučajeve jer on ne može biti prisutan u svim tim situacijama. Također nije jedini krivac za ovakav zdravstveni sustav. Ali je odgovoran kad kao resorni ministar izjavi kako je hrvatski zdravsteni sustav među 15 najboljih u svijetu, što je izvalio u HRT-ovoj Temi dana. Ne znam u kojem paralelnom univerzumu živi ministar Milan Kujundžić, ali bilo bi dovoljno da objasni kako to da u bolnicama i ambulantama diljem Hrvatske nema toaletnog papira. Mogao bi također posjetiti Dječju bolnicu Kantrida u Rijeci koja izgleda kao da je usred ratne zone, uz sve napore medicinskog osoblja da boravak najmanjim pacijentima učine podnošljivijim.

Ako je naš zdravstveni sustav 15. u svijetu, na što sliči onda onaj koji je samo jedno mjesto ispod nas? Svojim svađalačkim tonom, arogantnim stavom i podcjenjivačkim mentaliteom, ovaj ministar ne zaslužuje više niti jedan dan biti ministrom zdravstva.

I još nešto o Ivani Ninčević Lesandrić. Ta hrabra žena već se u nekoliko navrata pokazala vrijednom pažnje nakon što je otvorila niz vrlo aktualnih tema, prvenstveno posvećenih ženama. Ženama u poduzetništvu, ženama koje se moraju nositi sa svojom (nepotrebnom) boli, ženama u politici. Za svoje hrabre istupe zaslužila je barem malo poštovanja. Jer saborski zastupnici su i izabrani kako bi progovarali o provokativnim temama koje obični građani nemaju priliku otvoriti jer ih nitko neće čuti. U tom smislu, Ivana Ninčević Lesandrić jedna je od rijetkih osoba u Saboru koja zaslužuje svaku kunu svoje plaće.

Vjerujem i nadam se kako pozitivnih primjera poput mojega iz Opće bolnice u Varaždinu ima na stotine i u ostalim dijelovima Hrvatske. Nadam se kako ih ima i više od ovih negativnih. Ako ih i ima, to nije zbog nakaradnog zdravstvenog sustava, već zbog nesebičnog zalaganja zdravstvenih djelatnika koji rade u nemogućim uvjetima pokušavajući omogućiti pacijentima što bezbolniji boravak u zdravstvenim ustanovama. Ti ljudi su jamac da su promjene u zdravstvu moguće i da će se stvarno dogoditi. Naravno, glavni preduvjet za to trebala bi biti promjena dosadašnje paradigme vođenja zdravstvenog sustava koja vodi do njegovom potpunog urušavanja. A tada će ovakvi pozitivni primjeri osoblja porađati i liječiti Irce, Nijemce, Amerikance. A mi ćemmo se tući po glavi tek tada shvativši što smo imali, a izgubili. Kao i toliko puta do sada.