Hrvatska je baš baždarena na marksizam i to se neće promijeniti još najmanje 50 godina. To je jednostavno generacijama usađivano u naše gene. Izgleda kao da su hrvatski novinari nakon rođenja dobili Marxov "Kapital" pod jastuk jer njegova teza o sukobu rada i kapitala živi još samo kod nas (i eventualno u BiH i Srbiji), nigdje više.

Tako je normalno da na osnovi jednog slučaja kolumnistica Večernjeg lista Dijana Jurasić proglasi hrvatske poslodavce robovlasnicima i krivcima što ljudi odlaze u Irsku (uz obavezno "čast iznimkama", a znamo da iznimke potvrđuju pravilo). U Irskoj po njoj vlada "humani kapitalizam", a kod nas je "robovlasnički i muljatorski".

Jurasić je u pravu da je u Irskoj humani kapitalizam jer tamo je fleksibilniji zakon o radu. Ono što radnik i poslodavac ugovore u Irskoj je svetinja. Kod nas država određuje masu stvari i radniku i poslodavcu koje moraju ugovoriti. Primjerice, u Irskoj poslodavac i radnik imaju slobodu da dogovore da se prekovremeni sati ne plaćaju dodatno. Drugim riječima, mnogi Hrvati koji su otišli raditi u Irsku rade prekovremeno i blagdanima što im nije dodatno plaćeno jer su tako ugovorili. I to je sasvim legalno. To se zove humani kapitalizam, a ne u Hrvatskoj gdje bi država zbog toga kaznila poslodavca jer je s radnikom ugovorio onako kako su se njih dvojica dogovorili.

Dalje, plaća od 4.200 kn nije baš "sitnica" kao što kolumnistica Večernjaka misli. Ja sam radio i za manje i to mi je puno bolje bilo od alternative koju sam imao - da ne radim ništa. Kolumnistica, nadalje, uzima jedan primjer gdje nitko - ni radnica ni Večernji list - nisu htjeli navesti tog "robovlasnika", možda zato što znaju da postoji velika vjerojatnost da im gospođa nije sve rekla, da nije bilo baš tako i da bi mogli zbog toga popušiti kaznu na sudu.

Budimo realni, apsolutna je laž da bez novca radnica ne može tužiti svoga poslodavca. Da je tako kako je ispričala i da ju je izrabljivao, vrlo lako bi mogla naći odvjetnika koji bi se namirio od odštete. Jer takve parnice kod nas u pravilu dobivaju radnici, zakon je tako napisan da ne može drugačije. To najviše šteti samim radnicima, ali to ću objasniti kasnije. U svakom slučaju, Jurasić izvodi zaključke o SVIM poslodavcima na osnovi jednog UPITNOG slučaja.

Razumijem da tako može razmišljati osoba koja nikada u životu nije nikome isplatila plaću. Ja sam tako razmišljao s 19 godina. Predložio bih gospođi Jurasić da proba. Otvorite radna mjesta, zaposlite 5 ljudi za početak. I to ljude koje ne poznajete, različitih starosnih dobi. Neki od njih će imati zdravstvene probleme, neki obiteljske. Svi oni imaju zakonska prava koja jako dobro znaju. Vaše je da poštujete ta prava i da im svaki mjesec osigurate plaću. Neka bude 7.500 kn (iako bi i to po mnogima bilo izrabljivanje), to je oko 15.000 kn bruto. Pa probajte tako 6 mjeseci izdržati. Siguran sam, gospođo Jurasić, da biste u tom slučaju promijenili vaše mišljenje o izrabljivačkom i robovlasničkom odnosu poslodavaca prema radnicima.

Ispričat ću vam nešto iz osobnog iskustva. Promijenio sam nekoliko poslova gdje sam radio za druge poslodavce, prvenstveno zato što sam brusio svoja znanja i iskustva. Kad sam shvatio da mi negdje nije dobro, dao sam otkaz i tražio dalje. To u Hrvatskoj radnik može, a poslodavac ne. Uglavnom, tako sam dao otkaz u jednoj firmi gdje sam osjećao da dajem više nego što dobivam nazad. Šefica mi je ostala dužna dvije plaće. Dao sam joj vremena nekih 6 mjeseci, slao mailove da mi to treba isplatiti, no ništa se nije dogodilo. I onda sam je prijavio inspektoratu, poslao sam mail za 0 kn. Ubrzo nakon toga mi je plaća bila isplaćena, a ja sam pozvan na razgovor u inspektorat gdje sam im dao svoju izjavu. Kasnije su mi javili da je tvrtka kažnjena.

Hoću vam reći, toj radnici iz vaše priče nije trebao nikakav novac da prijavi poslodavca i da inspekcija odradi svoje. Dakle, postavlja se opravdano pitanje koliko je uopće istinita priča prema kojoj ste optužili hrvatske poslodavce za robovlasništvo, kolegice Jurasić.

Koja je onda razlika između našeg "robovlasničkog" i irskog "humanog" kapitalizma? Prvenstveno u tome što se u Irskoj država ne petlja u dobrovoljne odnose između odraslih pojedinaca, što im ništa ne uvjetuje. Druga stvar, u Irskoj ne vlada antikapitalistički i antipoduzetnički mentalitet, ljudi nisu zaraženi marksizmom i ne gledaju na poduzetnike kao izrabljivače radnika (iako irski poduzetnici ostvaruju 15 puta veću dobit od hrvatskih poslodavaca, a isplaćuju samo 3 puta veću plaću od hrvatskih poslodavaca). U Irskoj su poduzetnici cijenjeni, a kod nas je to nešto najgore što možeš raditi. Kod nas se poduzetništvom bave ljudi tek kad sve druge opcije otpadnu. Jednostavno, koji bi luđak još ulagao svoje vrijeme i novac, radio 12 sati dnevno da zaposliš druge koji će te onda optuživati za izrabljivanje, a okolina će te gledati kao lopova?

Irska ima više poduzetnika, manje poreze, lakše zapošljavaju i otpuštaju radnike pa je i više radnih mjesta. To daje radnicima veći izbor i povisuje cijenu rada. Dakle, "humani kapitalizam" je odraz stanja na tržištu. Ako jednog dana i mi odbacimo Marxovu tezu da su poslodavci po defaultu izrabljivači, a zaposlenici po defaultu nevini i izrabljivani jadnici, onda će možda biti šanse i za taj, kako novinarka zove, "humani kapitalizam" kod nas. Dotad, jako teško.