"Bok, imam pitanje. Koliko je tržište stvarno slobodno kad je radnik u robovlasničkom odnosu?"

Ovako mi je jučer uletio na chat jedan poznanik s Facebooka. Nije me puno iznenadio jer sličan stav o odnosu rada i kapitala dijele još uvijek mnogi u ovoj zemlji. Mahom ne radnici u privatnom sektoru, još nisam vidio da neki radnik tako gleda na svoj radni odnos jer bi to značilo da sebe smatra robom. Tako uglavnom razmišljaju kod nas profesionalni socijalisti koji od takve retorike misle da imaju korist jer "pokazuju brigu za malog čovjeka" (političari, novinari na državnoj sisi, sindikalisti, skupo plaćeni uhljebi...), zatim oni vječito nezaposleni koji nemaju volje, znanja ili sposobnosti pa traže sebi način kako opravdati vlastitu lošu situaciju i konačno pojedini poduzetnici koji ovako valjda peru vlastitu savjest zbog mogućih pogrešaka u svome radu.

Dogma koju je pregazilo vrijeme

U ovom slučaju, riječ je o poduzetniku. Naravno, ne smatra on sebe robovlasnikom niti svoje radnike robovima. Ovako vam to obično ide: "Ja sam dobar, mojim je radnicima super, ali svi drugi su zli! Država stoga mora zaštititi te druge radnike od zlih poslodavaca jer kad država kreira zakone koji će zle poslodavce 'naučiti redu', oni će postati dobri!". Naravno da to u praksi tako ne funkcionira.

Samim postavljanjem takve teze, da se radnik na slobodnom tržištu uopće može naći u robovlasničkom odnosu, oni grubo degradiraju i omalovažavaju radnika kao slobodoumnu osobu, sposobnu da sama donosi odluke radi vlastitih interesa. Robovlasništvo je prisilan odnos među ljudima, rob ne može izabrati da kaže svome vlasniku: "Sorry, ne želim više raditi kod tebe". Roba nitko nije pitao za mišljenje kad je počeo raditi kod svoga vlasnika. Rob radi pod prijetnjom fizičke sile i vjerojatnog gubitka života ako odbije izvršiti zapovijedi svoga vlasnika. U odnosu radnik-poslodavac sve je suprotno. Čovjek ima punu slobodu izbora, može izabrati gdje će raditi i za koga. Može izabrati, recimo, da radi za sebe ili za drugoga. Ili za nekog trećeg. Kad mu dosadi ili ako mu se poslodavac ne sviđa iz bilo kojeg razloga, ili smatra da ga izrabljuje, u svakom trenutku može jednostrano otkazati odnos i potražiti boljeg poslodavca. To je snaga slobodnog tržišta.

Ta teza o sukobu rada i kapitala ustvari je potpuno zastarjela i ne može se ozbiljno primijeniti na 21. stoljeće. Ona seže još iz 19. stoljeća i s početka 20. stoljeća dok su uvjeti stvaranja bogatstva bili vrlo teški i često nehumani, a kapital je bio daleko manji nego danas. Međutim, proces sazrijevanja kapitalizma nije pokrenut, kao što mnogi misle, sindikalnim aktivizmom niti državnim zakonima i regulacijama, nego zahvaljujući temeljnim ekonomskim zakonima i kreiranjem kapitala (što je odlično pojasnio Steven Horwitz s Instituta za humane znanosti). Do danas se situacija drastično promijenila jer su znanost, tehnologija, globalizacija i politika liberalizma učinili svoje. Ako pogledamo razvoj čovječanstva kroz zadnjih 200 godina, jedan trend se generalno može lako uočiti: ljudi sve manje rade, sve duže žive i sve više imaju. Taj se trend u 21. stoljeću ubrzava i to je zapravo odlično. Osim što se teški fizički poslovi automatiziraju i preuzimaju ih strojevi, događa se i tzv. "uberizacija" rada.

Tendencija kapitalizma i slobodnog tržišta od samog početka je bila da svaki čovjek bude vlastiti šef i vlasnik poduzeća, da radi za sebe i prema svojim interesima. Naravno da to nije bilo moguće ostvariti prije 200 ili 100 godina, ali je jasno da se kapitalizam razvija prirodno prema tom cilju. Čak i socijalisti to priznaju, pa tako umjetnica i politička aktivistica Vesna Vuković u intervjuu za marksistički portal na državnoj sisi s godišnjim budžetom od 4,5 milijuna kuna priznaje: "...trendovi u Europskoj uniji upućuju na to da ćemo vrlo brzo svjedočiti reorganizaciji polja proizvodnje, svi ćemo morati postati mali poduzetnici." Ona to kaže kao da je to nešto loše i kao da itko išta "mora", ali jasno je i njoj da ćemo vrlo skoro svi biti na tržištu i da ćemo raditi svatko za sebe.

Kako odrediti razliku između radnika i kapitalista?

To, naravno, ne isključuje međusobnu suradnju, dapače, pravni subjekti na tržištu moraju međusobno surađivati kako bi ostvarivali bolje rezultate na obostranu korist. Recimo, ja imam tvrtku za izradu stranica. Ako sam specijaliziran za PHP programiranje, naručit ću vizualno rješenje i dizajn od tvrtke koja je bolja u tome. Tako ću dobiti bolji proizvod i kupac će biti zadovoljan, a svi ćemo profitirati.

Kako se u takav razvoj društva uklapaju zastarjele socijalističke teze o sukobu radnika i kapitala? Nikako! Ja sam zaposlen u vlastitoj tvrtki. Izrađujem web stranice. Budući da trenutno jedini radim u tvrtki, ja obavljam sve radne zadatke svoga poslodavca. Dakle, ja sam radnik u punom smislu riječi. Međutim, budući da obavljam zadatke vlastite tvrtke, znači da sam i poslodavac u isto vrijeme. U tom sukobu rada i kapitala, na čijoj strani trebam biti? Koja zastupa "moje" interese? Vidi li itko tu uopće različite interese? Da, vidi naša država zbog koje moram sam sebi osiguravati osvjetljenje, točno određenu temperaturu u radnoj prostoriji, moram si uredno zapisivati satnicu tako da slučajno ne bih sebe prevario pa radio više nego što je propisano. Zato što je naš Zakon o radu sastavljen prema uvjetima rada tvornica iz socijalizma, a svaki pokušaj liberalizacije i ozbiljne reforme miniraju moćni sindikati državnih službenika.

Kad kažu "nije svatko stvoren da bude poduzetnik", lažu vas. Svaka radna osoba može postati poduzetnik. U Kanadi ljudi pokreću tvrtke da bi mogli samostalno nuditi čišćenje snijega u dvorištima i privatnim prilazima po susjedstvu. Zar to nije poduzetništvo? Nedavno se društvenim mrežama proširila vijest kako je jedan beskućnik u New Yorku napravio posao od usluge čekanja u redu za neku kartu ili neki proizvod. Ljudima se jednostavno ne da dugo čekati u redu, a on će ih za 10 dolara zamijeniti i čuvati im mjesto dok oni rade druge stvari. Pokazalo se da tržište u New Yorku to treba i sad on zapošljava desetak beskućnika na poslovima čekanja u redu. Shvaćate li da svatko može ponuditi nešto što nekome drugome treba i tako zaraditi na tržištu?

Zašto postoje "zli kapitalisti"?

Naravno, to bi bilo puno lakše da živimo u slobodnom tržištu, onda osnivanje najjeftinije tvrtke (one s 10 kn temeljnog kapitala) ne bi trajalo desetke dana i ne bi koštalo zapravo nekoliko tisuća kuna. Na slobodnom tržištu vam za posao čuvanja ovaca ili šišanja kose ili fotografiranja ne bi trebala posebna državna dozvola koja košta i vremena i energije i novca. Na slobodnom tržištu vas ne bi država dočekivala na svakom koraku da vam zbog krivog zareza u nekom dokumentu može opaliti kaznu u visini vaših godišnjih primanja...Stoga je jasno, probleme radnicima ne kreira tržište niti poslodavac nego država koja sputava i radnika i poslodavca.

Netko će reći, "ali danas još uvijek je puno radnika prisiljeno raditi kod zlih kapitalista koji ih iskorištavaju". Slažem se, ima svakakvih poslodavaca i oni koriste loš Zakon o radu ove države koji im praktički osigurava monopol pa se odnose prema radnicima kako hoće i daju im niske plaće. A sad zamislite da je osnivanje tvrtke i poslovanje olakšano kao u Novom Zelandu pa da svatko vrlo lako može pokrenuti posao i zapošljavati. Koliko bi onda radnik imao izbora? Čim ima više izbora, poslodavac ne može raditi što hoće jer zna da ga radnik može lako napustiti i prijeći konkurenciji. A to nijednom poslodavcu nije u interesu, pogotovo ako je riječ o dobrom radniku koji mu donosi zaradu. Tako se tržište brine za radnička prava, ali da bi tržište moglo tako funkcionirati, prvo ga treba osloboditi.

Definitivno razbijanje mita

Mit o sukobu rada i kapitala razbijen je samim činjenicama i podacima nebrojeno puta, a ja bih izdvojio članak Nenada Bakića s bloga Eclectica naslovljen Bestidno su vas lagali o 'sukobu rada i kapitala', nasjeli ste i sada imate male plaće gdje objašnjava:

Produktivnost radnika ovisi o kapitalu, koliko je kapitala i znanja angažirano (inovativnost i know-how ovise o kapitalu). Zato radnik u Njemačkoj ima veću plaću i veća prava nego onaj u Burkini Faso (a ne zato jer je poslodavac ‘dobar’ ili ‘zao’). Kao što možete vidjeti ovdje, produktivnost nam je padala (jedino više od nas Grčkoj). Vrlo uspješno smo se ‘borili protiv kapitala’ svo ovo vrijeme – znate ono kako su govorili da ‘ne želimo krupni kapital, divljački neoliberalni kapitalizam’ (kao što ga imaju u Švicarskoj, Češkoj, Švedskoj, Slovačkoj, Estoniji …). Zato nam produktivnost, pa onda ni plaće, nije rasla 2013.-2016.

Pritom je izdvojio nekoliko fantastičnih grafikona iz najnovijeg Izvještaja Europske komisije. Ovaj uspoređuje EU članice prema rastu produktivnosti:


Izvor: Eclectica (klikni na sliku za uvećani pregled)

Potpuno u skladu s time i rast (pad) plaća. I danas vas lažu da je to zbog ‘neoliberalnog iskorištavanja radnika’, a vidite — nije. Pogledajte naime ostatak Europe koji je daleko više tržišno orijentiran od nas:


Izvor: Eclectica (klikni na sliku za uvećani pregled)

Toplo preporučam da pročitate cijelu analizu na Eclectici koja je još jednom raskrinkala toliko razvikani mit koji ne počiva na realnim temeljima u suvremenom svijetu.

Jedan od glavnih uzroka loše ekonomske situacije u Hrvatskoj je stanje uma jednog glasnog dijela javnosti, pa i onih u politici i medijima, koji konstantno guraju tu laž o suprotstavljenosti kapitala i rada. Kapital i rad su usko vezani i ovise međusobno na svim razinama. Poslodavac i radnik su na istoj strani, a sve češće su u istoj osobi. Tako trebamo početi gledati i ne dopustimo da nas međusobno zavade oni kojima ovakav klijentelistički sustav glomazne i skupe parazitske države koristi.

Interes radnika i poslodavca u Hrvatskoj je isti. Kad je poslodavcu lakše poslovanje, i radnik će imati veći izbor. Ako ništa drugo, imat će bolji izbor promijeniti poslodavca. Parafrazirat ću Misesa: ekonomija nije stvar zapošljavanja i rada nego slobode ljudskog izbora.