Sjedinjene Američke Države imaju problem s kriminalom, što nije nikakva nova vijest. Budući da je riječ o naciji koja ima tradiciju držanja vatrenog oružja zaštićenu 2. amandmanom Ustava, mnogi u Americi i izvan nje sve češće okrivljuju liberalne zakone o oružju. Među kandidatima za nominaciju Demokratske stranke za predsjedničke izbore 2020, većina podupire neku vrstu veće državne kontrole ili striktnije zakone o licenciranju vlasnika oružja. Najdalje je otišao Beto O'Rourke koji je tijekom nedavne predizborne debate rekao: "Da, doći ćemo po vaše oružje. Nećemo dozvoliti da ga koristite protiv naših građana."

Njegova je izjava naišla na oduševljenje dijela medija i javnosti u Americi i Europi, ali malo tko je svjestan što ona konkretno znači. U Americi je posjedovanje vatrenog oružja po stanovniku otprilike 1:1.5, što znači da u prosjeku svaki građanin posjeduje 1,5 komada neke vrste vatrenog naoružanja. Velika većina tih ljudi ne koriste to oružje za kriminalne aktivnosti, to su sasvim pošteni građani koji poštuju zakone. Oduzimanje oružja od takvih ljudi sigurno ne bi bio lak posao. Morala bi se uključiti vojska, a za pretpostaviti je da bi mnogi pružali otpor. Takva akcija lako bi mogla izazvati građanski rat.

Drugi kandidati za predsjednika ne bi išli tako daleko pa pričaju o dobrovoljnoj predaji, odnosno državnom otkupu ili, kako to nazivaju, "buyback". Ali to baš i nema nekog smisla jer nijedan građanin nije kupio svoje oružje od države, kako ga onda država može "otkupiti nazad" kad ono nikada nije ni bilo njeno? Osim toga, Novi Zeland je nedavno probao tu metodu kada su pozvali građane da prodaju svoje oružje policiji. Odazvalo se 200-tinjak od ukupno preko 1,5 milijuna vlasnika. Svakome s imalo razuma jasno je da su takve političke najave samo puste priče bez ikakve mogućnosti realizacije i rezultata.

Ali, trebali bismo sagledati ovaj problem iz druge perspektive. Ljudi polaze od pretpostavke da je većina masovnih ubojstava, o kojima se vijesti najbrže šire, počinjena vatrenim oružjem pa automatski zaključuju kako tih zločina ne bi bilo da nema vatrenog oružja. No, ne pitaju se da možda realnost nije suprotna - možda bi zločina i žrtava bilo i više da pošteni građani ne posjeduju oružje. Nitko ne razmišlja na taj način zato što mediji ne izvještavaju o slučajevima kada pošteni vlasnici oružja spriječe neki kriminal ili čak ubojstvo. Takve stvari ne dođu do medija jer nisu zanimljive vijesti - nema poginulih, nema krvi.

Nedavno je na lokalnom portalu u gradiću Newnan, Georgia, osvanuo naslov "Muškarac završio u bolnici nakon što je upucan ispred kafića". Gost u kafiću je prijetio ostalima zbog čega ga je osiguranje istjeralo van. To ga je naljutilo pa im je rekao da ide po oružje i da će ih sve upucati. Otišao je do automobila, uzeo pištolj i pucao u zrak dok se vraćao nazad. U međuvremenu, čovjek koji se našao u blizini bio je također naoružan. Suprotstavio mu se, ali napadač ga je upucao četiri puta.

Srećom, pogođeni čovjek nije smrtno stradao. Dok se napadač njime bavio, stigla je policija koja ga je razoružala. Iako ovo nije baš primjer sretnog završetka jer nevin čovjek je upucan i teško ozlijeđen, pravo pitanje koje treba postaviti jest: što bi se dogodilo da mu se on nije suprotstavio i preokupirao njegovu pažnju nakratko? Ovaj bi vjerojatno ušao u kafić i ostvario svoje obećanje - počeo pucati po nenaoružanim ljudima. Lako moguće bi nekoga ubio. To znači, naoružani civil, koji se suprotstavio napadaču, spriječio je veću štetu.

Riječ je o poznatom efektu koji se rijetko razmatra, a trebao bi puno češće. Onom koji je francuski klasični ekonomist Frederic Bastiat opisao još prije 170 godina u eseju "Ono što je vidljivo i ono što nije vidljivo". Znam, sad će netko reći "Evo, opet ovaj o Bastiatu", ali moram. To je djelo stvarno mind-opening, zato što ukazuje na čestu pogrešku koju rade političari i glasači, vjerujući u određenu politiku koja na prvi pogled ima dobre namjere. Ali onda se pokaže da i politike s najboljim namjerama često daju suprotne rezultate, ponekad i katastrofalne. A zašto? Bastiat je to odlično objasnio na nekolicini konkretnih primjera: zato što uvijek postoje skriveni troškovi, nevidljive nuspojave svake politike. Ako se one ne uzmu u obzir, vrlo lako rezultati mogu biti neto negativni.

Bastiat je to pokazao, konkretno, na primjeru zablude o razbijenom prozoru (dotad je vladalo uvriježeno mišljenje kako razbijen prozor znači posao za staklara, što znači da bi onda bilo dobro za ekonomiju ako netko ide ulicom i razbija prozore - staklari će imati puno posla. Po istoj analogiji, rat bi bio super stvar za ekonomiju jer s njim dolazi uništavanje imovine koju će netko onda trebati renovirati, što znači da će određeni ljudi imati posla itd.). Međutim, to su samo oni "vidljivi" ishodi, oni koji se predviđaju, ali postoji cijeli niz skrivenih troškova zbog kojih takva logika pada u vodu pa razbijanje prozora, kao i ratovi, sa sobom donose dugoročno daleko veću štetu za ukupno gospodarstvo nego korist. Osim tog primjera, iskoristio je i zabludu o smanjenju ekonomske nejednakosti povećanjem poreza na bogate itd.

Na isti način trebamo sagledati i pitanje vlasništva oružja. Ono što je "vidljivo" na prvi pogled - to je da bi zabrana oružja vjerojatno smanjila broj posjednika oružja među poštenim građanima. Ali ono što nije "vidljivo", to je činjenica da bi to vjerojatno dovelo do povećanja kriminala, odnosno do potpuno suprotnog efekta od planiranog.

Kako to možemo zaključiti? Prema javno objavljenim podacima na stranici GunFacts.info, oružje sprječava 2,5 milijuna kaznenih djela godišnje ili 6.849 dnevno. Najčešće nijedan metak nije ispaljen i ničija krv nije prolivena. Svake godine 400.000 nasilnih djela, opasnih za život, spriječeno je zahvaljujući poštenim vlasnicima oružja. Samo 1 posto oružja u Americi koristi se za počinjenje kaznenih djela. 60 posto osuđenih prijestupnika priznalo je da su izbjegavali činiti kaznena djela ako su znali da je potencijalna žrtva naoružana, a 40 posto ih priznaje da izbjegavaju činiti kaznena djela ako postoji sumnja da bi žrtva mogla biti naoružana.

Dakle, samo saznanje da žrtva može biti naoružana u 40 posto slučajeva može spriječiti počinjenje kaznenog djela.

Ako sumnjate u podatke s te stranice ili mislite da bi ona mogla biti pristrana, onda provjerite izvještaj koji su stručnjaci za sigurnost napravili prema zahtjevu bivšeg predsjednika Baracka Obame 2012. godine nakon masakra u Sandy Hook školi. Taj izvještaj procjenjuje da su naoružani civili spriječili još više kriminala - 3 milijuna godišnje ili 8.200 svakog dana.

Znajući ove informacije, smatrate li još uvijek da bi zabrana oružja ili striktnija državna kontrola smanjila kriminal? Netko će možda reći da oružanih napada ne bi bilo da nema oružja. To je točno, ali mislim da nitko normalan ne vjeruje da postoji način da država razoruža građane. To znači, oružja će i dalje biti, bez obzira što se to nama ne sviđa. Onda je pitanje treba li biti dozvoljeno poštenim građanima ili ne. Jer kriminalci će do njega sigurno doći.