Nakon masovnog oružanog ubojstva u Christchurchu ranije ove godine, novozelandska vlada na čelu s laburističkom premijerkom
Jacindom Ardern uvela je niz mjera - od ograničavanja slobode govora na društvenim mrežama i pritiska na vlasnike društvenih mreža da uvedu veću kontrolu do zabrane većeg dijela vatrenog oružja.
Krajem ožujka na snagu je stupio ekspresni zakon koji zabranjuje civilima posjedovanje skoro sveg automatskog i poluautomatskog naoružanja (uz par iznimaka). Uveden je i registar legalnih vlasnika oružja, a građani koji posjeduju oružje otprije pozvani su da ga dobrovoljno predaju policiji jer su inače u prekršaju. Štoviše, taj je zakon učinio preko noći veći broj poštenih građana kriminalcima koji ilegalno posjeduju zabranjeno oružje.
Međutim, pokazalo se da represija nad poštenim stanovništvom ne funkcionira tako lako. Vlada nije, ni uz svesrdnu pomoć medija, uspjela uvjeriti svoje građane da predaju svoje oružje kako bi "zemlja bila sigurnija". Do prošloga tjedna, dakle tijekom zadnja 3 mjeseca, građani su
predali policiji samo oko 700 komada pušaka. Iako se točan broj komada vatrenog oružja na Novom Zelandu ne može znati jer dosad nije postojala nikakva registracija vlasnika, vlasti pretpostavljaju da ih je oko 1,5 milijuna.
"Policija očekuje da velik broj ljudi sa zabranjenim vatrenim oružjem u svome vlasništvu neće predati to oružje", objavio je portal
Stuff još krajem svibnja pozivajući se na visoki izvor iz vlade. Bili su u pravu, odaziv je nikakav.
Novi Zeland je tradicionalno mirna zemlja s niskom stopom kriminala, ali i nacija kojoj je oružje za lov ili vježbu dio kulture. To su razlozi zašto prije nije bilo restrikcija niti registracije.
"Oružje koje građani još uvijek drže kod sebe vjerojatno neće biti konfiscirano jer policija ne zna točno tko ga posjeduje i gdje",
priznala je Philippa Yasbek, voditeljica organizacije za kontrolu oružja. "To će ostati oružje na crnom tržištu ukoliko njegovi vlasnici ne pristanu poštivati zakon, ali tako oni sami postaju kriminalci."
Ovakvi apeli teško mogu upaliti i utjecati na odluku građana da se odreknu svoga naoružanja, pogotovo ako znamo da je riječ o državnoj reakciji na kriminalni čin jednog čovjeka koji je eksplicitno izrazio svoju želju u baš takav ishod - da država počne kontrolirati naoružanje u civila.
"Izabrao sam vatreno oružje zbog utjecaja koji će ono imati na društveni diskurs", napisao je ubojica u dokumentu koji je objavio kako bi objasnio svoj zločin. "Vlasnici oružja u Novom Zelandu su potučeni, jadni i hrpa baby boomersa koji su odavno odustali od borbe. Kad su se zadnji put izborili za svoja prava? Njihov poraz je već neupitan, ja sam samo malo ubrzao stvari."
Političari su ispunili ubojičinu želju i požurili s paničnim zakonima. Da vlasnici oružja neće biti baš ludi za predajom svojih pušaka državi mogao je pretpostaviti svatko tko poznaje
povijest vladinih pokušaja da razoružaju svoje građane diljem svijeta - ili oni koji su samo pogledali preko Tasmanskog mora u Australiju. U Australiji je dobrovoljno predano, prema procjeni tamošnje vlasti, samo oko 20% postojećih pušaka koje su posjedovali civili nakon uvedene zabrane 1996. godine. Velika većina ilegalnog naoružanja ostala je u vlasništvu građana i do danas, budući da država nema načina ni da otkrije, a kamoli oduzme ljudima njihovo oružje.
