David Seymour, predstavnik u novozelandskom parlamentu i predsjednik klasičnoliberalne političke stranke ACT, još nedavno je novozelandskoj javnosti bio poznat kao šašavi političar koji objavljuje smiješne fotografije, voli oružje i travu. Tijekom posljednjih tjedana tamošnji mediji ga nazivaju najvećim iznenađenjem predizborne kampanje i "istaknutim govornikom" na debatama gdje je privukao najviše ovacija publike. Izbori su zakazani za manje od mjesec dana, a ACT je od 1% (koliko su kotirali prema anketama prije tri mjeseca) došao na 7%. I njihova popularnost raste.

David Seymour i njegova stranka dugo su bili marginalizirani, za što su dobrim dijelom sami krivi. Seymour je podigao prašinu prije dvije godine kad je izjavio da djeca "trebaju krenuti u školu onda kad ona to žele, a ne kad im država kaže". Kritizirao je i javno financiranje visokog školstva te izrazio "zabrinutost da buduće akademske građane". Lani je opet bio meta kritika kad je u radijskom intervjuu napao parlamentarku Zelenih koja je došla u Novi Zeland kao izbjeglica iz Irana. Ona je velika zagovornica zakona "protiv govora mržnje", što Seymour smatra napadom na slobodu govora i uvodom u "orvelijansku budućnost". Rekao je da mu je drago što je ona uspjela u Novom Zelandu, ali mu nije drago što "režim iz svoje zemlje želi uvesti ovdje". Otišao je tako daleko da ju usporedi s Hitlerom i Mao Zedungom. To se novinarima i drugim političarima nije svidjelo pa se našao pod paljbom javnosti. Branio se da je "samo kritizirao njene stavove".

Kako je došlo do promjene percepcije Seymoura i ACT-a u novozelandskoj javnosti? Aktualna vlast, koju predvodi socijalistica Jacinda Ardern uz pomoć Zelenih i desno-populističke stranke NZ 1st, posljednje tri godine uvela je mnoga nova opterećenja na gospodarstvo i restrikcije zbog ekologije i poznatog "stambenog problema" (otprilike ista stvar o kojoj često pričaju i hrvatski ljevičari - Možemo i RF). Novi porezi i ograničenja (često zabrane) za prelazak stranaca i kapitala nisu pomogli srednjoj klasi. Odgovor na koronavirus je također bio ekstreman. Novi Zeland gotovo da uopće nije pogođen (ukupno nešto malo više od 1.000 slučajeva i 24 umrlih), ali vlast se odlučila na dugoročni lockdown koji je trajao skoro 6 mjeseci. To je, jasno, imalo ogroman negativni utjecaj na ekonomiju, poglavito male biznise. Javni dug se povećao, a država ne smanjuje svoju potrošnju i poreze.

Seymour, čovjek koji je poznat po tome da ga nije briga što drugi o njemu misle, otvoreno je kritizirao politiku "do posljednjeg virusa" i pozivao na racionalniji pristup koji bi slabije pogodio ekonomiju. Zagovara ponovno otvaranje granica radi omogućavanja ulaska stranog kapitala i novih ulaganja. Zbog toga ga političari iz praktički svih drugih stranaka prozivaju da "želi da bake umru", no takva retorika kod građana više ne prolazi. Osim toga, Seymour se već godinama oštro suprotstavlja velikim vladinim programima za okoliš koji po njemu čine više štete nego koristi. Pogledajte, recimo, ovu TV debatu između njega i liderice Zelenih na temu okoliša i stanovanja. Veliki je kritičar javne potrošnje, a aktualnog ministra financija u nedavnoj debati u facu je nazvao "spendaholic".

Građani Novog Zelanda ga počinju prepoznavati kao "jedini glas razuma", pogotovo u svjetlu kada glavne dvije političke stranke ulaze u začarani krug međusobnog optuživanja. Seymour je u parlamentu podržao bivšu vladu Nacionalne stranke (desni centar) u mandatu 2014-2017, ali sada kritizira i tu vladu što nije imala odlučnosti povući poteze koje je tada predlagao. Ipak, izvjesno je da će on opet stati na stranu desnog centra jer je puno više suprotstavljen aktualnoj crveno-zeleno-crnoj vladi.

Dakle, Seymour pokazuje da se klasičnim liberalizmom ipak može probiti kroz mulj ovog ludila u kojem se svijet posljednjih mjeseci našao. Iako Jacinda Andern još uvijek ima iznimno visoku podršku od preko 50%, u vremenu do izbora ta bi potpora mogla splasnuti i na kraju je sve realnija mogućnost da će je ovaj "šašavi liberal" koštati novog mandata. Od pete političke snage u zemlji ACT je postao treća i - što je najvažnije - jedini su u uzlaznom trendu.

U koronakrizi postaje jasno tko su pravi borci za slobodu i ljudska prava. Tradicionalne velike stranke to očito nisu, nigdje u svijetu. To daje prostor za klasične liberale, one koji imaju hrabrosti, da se ovako istaknu i dođu do šire publike.