Predsjednik Uprave Reiffeisen banke u Hrvatskoj podnio je ostavku dan nakon što je na Indexu objavljeno kako je njegova banka javnim natječajem tražila lobiste koji bi "vršili pritisak na Ustavni sud RH". Iako je u nekim zemljama poput SAD-a lobiranje sasvim normalno i zakonom regulirano, ono se uvijek radi prema političarima, a ne prema pravosuđu. Teška je glupost i čak, rekao bih, ludost, raditi pritisak na pravosuđe.

Dakle, banka je svakako pogriješila i učinila nešto što je za svaku osudu, a možda čak i protuzakonito. Međutim, predsjednik uprave je odmah munjevito reagirao podnoseći ostavku. Nije muljao, nije se pokušao izvući, nije izmišljao nekakve dječje izgovore. On vjerojatno nije sastavljao taj oglas, a možda čak nije ni znao za njega. Svejedno, ispravno je shvatio osobnu odgovornost i štetu koja je počinjena banci pa je ispravno reagirao.

Taj njegov potez nije začudio apsolutno nikoga u Hrvatskoj. Ljudi su navikli na odgovorno ponašanje privatnog sektora, ne zato što su predsjednici uprava u privatnim kompanijama posebno dobri već zato što znaju da uvijek postoji konkurencija. Ako vam se neka kompanija zamjeri, nećete koristiti njene usluge, prijeći ćete kod konkurencije. Toga su itekako svjesni u RBA grupi i sigurno će sad krenuti s nekim akcijama kako bi pokušali povratiti povjerenje građana.

S druge strane, svjedočili smo proteklih dana aferi sada već bivšeg ministra Milana Kujundžića. Iako suočen s jasnim dokazima da nije bio baš iskren u imovinskoj kartici, plus još napad njegovih siledžija na novinarku koja je samo radila svoj posao - njemu ništa od toga nije bilo dovoljno za ostavku. "Iz moralnih razloga neću podnijeti ostavku", rekao je Kujundžić. Kakvi su to moralni razlozi da ne budeš odgovoran ni za vlastite pogreške? Bivši šef Reiffeisen banke je prihvatio odgovornost za pogrešku koju je vjerojatno počinio netko od nižerangiranih djelatnika, a naši ministri ne vide odgovornost ni kod vlastitih splačina.

Nije Kujundžić jedini, imamo cijelu plejadu bivših ministara koji su uslijed teških afera uporno odbijali sami podnijeti ostavke. Ovdje je riječ o političkom bontonu. Pokaži poštenje i obraz pa priznaj da si pogriješio, povuci se. Ali, ne. Oni baš žele biti "đubre do kraja".

Imamo također slučajeve gdje su župani i dožupani osuđeni zbog nasilnih djela pa ne samo da ne priznaju svoju krivicu, što znači da ne priznaju pravnu državu, već i ne pomišljaju o ostavci. Ovdje je politička moć toliko bitna i velika da će žrtvovati vlastito dostojanstvo i ugled samo radi te dužnosničke plaće. Nevjerojatno!

A znate zašto su takvi? Zato što mogu. Nema konkurencije. Oni su država, oni su vlast, oni su moć jer nemaju konkurencije. U normalnoj, funkcionalnoj demokraciji konkurencija bi bila u drugoj političkoj stranci, ali demokracija ne može funkcionirati tamo gdje veliki dio zemlje ovisi o državnoj pomoći na ovaj ili onaj način. Oni nas drže u šaci kao taoce. Rade doslovno što hoće, pokazuju da pravna država ne vrijedi jednako za sve, i smiju nam se u facu.

U Hrvatskoj postoje dva potpuno suprotna svijeta. Jedan je u privatnom sektoru gdje odgovornost i obraz znače razliku između uspjeha i propasti. Drugi svijet je onaj birokratski, politikanski i uhljebnički. Za njih vrijede sasvim druga pravila, i to ona iz vremena prije civilizacije, kad je bilo pohvalno biti veći siledžija, nasilnik i lopov. Te dvije Hrvatske obitavaju zajedno. Prva može bez druge, ali druga bez prve ne može. Pravo je čudo što ova prva Hrvatska nikako da pronađe način kako se izvući iz tog nepravednog i prisilnog braka.