Upitah nedavno poznanika iz susjednog sela kako mu je obitelj i kolika su mu djeca. Poslije gunđanja od nekoliko sekundi i pogleda usmjerenog na gore, odgovorio je nesigurno: "Paaaaaaaa, ovaj stariji (sin)... brat, bratu...deset (godina)!"

Nasmijali smo se njegovoj nespretnosti. No, prijatelj je skroman, nimalo ambiciozan čovjek. Nisam siguran da je završio srednju školu. Volio se često pozivati na marljivost i čestitost. Poslije smo doznali da mu je najstariji sin, od njegovo troje djece, dvanaestogodišnjak.

I pitali su tako, nedavno, nekolicinu ambicioznih, uglednih građana ove zemlje, kako se živi, u koliko kvadrata kućnih se stanuje. Poslije trabuljanja od nekoliko dana i pogleda usmjerenog prema dolje, odgovorili su: "Paaaaaa, brat, bratu...nekoliko kvadrata!"

Nasmijali smo se njihovoj spretnosti. Jer uglađeni građani su vješti i elokventni. Vole se pozivati na čist obraz i moralne vrijednosti. Poslije smo doznali da, brat, bratu imaju...svekoliko kvadrata.

Sve bi ovo ispalo i ostalo smiješno da nije žalosno. Ne to što poznanik nije siguran koliko mu dijete ima godina. Dovoljno je da ga voli i pruža mu sigurno djetinjstvo. Zadaća mu je da se brine o svojoj obitelji.

Tužno je to što ugledni građani, opranih obraza, odlučuju o svakoj našoj obitelji, a nisu u stanju pobrojati ovce u vlastitom stadu. U najmanju ruku – pobrojati. I brat, bratu...ovce ili novce, svejedno je.

Da, skužili ste o čemu pričam! Naše političke elite, kojima povjeravamo naše novce, nisu u stanju brojati ni ovce!

Da li je uzrok tome nepoznavanje računskih operacija ili poznavanje šibicarskih makinacija, tek ćemo vidjeti. Za sada znamo da ne zaslužuju voditi brigu niti o stadu, niti o bratu.

Zato više ne bih pričao o obrazima ovih obrazovanih građana, radije bih se usredotočio na njihovu sposobnost. Jer ministar, kad je broj ovaca isuviše mali, šiša raju da vune ne fali...odnosno, gotovo svi ministri koji imaju problem s popunjavanjem imovinske kartice svojim su resorima osigurali izdašne proračune, ne trudeći se smanjivati nepotrebne rashode i uštedjeti za one izdatke koje je potrebno prioritetno financirati.

Uvjeren sam da bi moj poznanik iz susjednog sela, kad bi mu nedostajalo vode u buretu s kojom zalijeva svoj vrt, prvo provjerio nije li bure negdje probušeno. Da slučajno negdje "ne curi". Kao pravi domaćin, brinuo bi da svojoj obitelji osigura dovoljno svježeg povrća iz vlastitog vrta. I ako curi, on bi začepio rupu.

Međutim, naši ministri i dalje pune bure koje curi na jako puno rupa. Čim vide da je nekim čudom bure sve praznije, oni dolijevaju vodu da bure ne presuši. Potjeraju oni tako svakog pomalo, da makar čašu vode sipa u bure. Oko bureta i tikve i boba, a što dalje od njega, nit' mrkve, nit' zoba. I umjesto da s malo vode zaliju cijeli vrt, oni s puno vode zaliju par "kvadrata" oko bureta.

Uzalud što brat čašu dade, za samo koji "kvadrat" se imade!

Takva nesposobnost nanosi mnogo više štete od "normotehničkih" pogrešaka naših vlastodržaca. Ta (ne)sposobnost treba biti mjerilo valjanosti i vjerodostojnosti, a "normotehnika" je samo njihov indikator. Dizanje nameta kroz povećanje trošarina, odustajanje od najavljenog smanjenja stope PDV-a, povećavanje državnog proračuna, porezni udar na male poduzetnike i niz drugih mjera naših uglađenih ministara, samo su izraz nesposobnosti da začepe rupe u buretu iz kojeg "curi".

Brat bratu, moj poznanik, iz susjednog sela, znao bi...a nije ministar. Niti bi ikad to želio biti. Međutim, za razliku od onih, radi kojih su se izmišljala nova ministarstva, izmišljali novi nameti, kupovali skupocjeni auti, mijenjali urbanistički planovi i zapošljavali izmišljeni savjetnici, svjestan je da više od dobrog vrtlara i dobrog oca ne može biti. Zato je i dobar!

A vi, drugovi ministranti, koji niste u stanju pobrojati koliko vrata u vlasništvu imate, zatvorite ista od vaših kabineta, jednom za svagda. Naravno, s vanjske strane.