Hrvatska zaostaje. Sve više postajemo crna rupa Europe i države na koje smo nekada gledali s pozicije superiornosti nas mahom prestižu. Zadnja od njih je Rumunjska koja je prestigla Hrvatsku u BDP-u i osobnoj potrošnji. Čovjek bi pomislio da će jedna od stotina strategija koje hrvatski fakulteti i hrvatske vlasti proizvode kao na pokretnoj traci uroditi plodom i Hrvatsku pokrenuti prema budućnosti, međutim to se nije dogodilo.

Zašto ne uspijevamo pronaći put u budućnost koji su tolike druge zemlje, koje su bile u goroj situaciji od nas, pronašle?

1. Strah

Hrvati su narod pun straha, sumnjičavosti, oportunizma i sebičnosti (loše vrste). Strah je toliko raširen u hrvatskom društvu da ga sasvim paralizira, a svaki put se javlja paničan otpor prema promjenama. Ljudi su sasvim zadovoljni time da žrtvuju budući napredak i budućnost sebe, svoje države i svoje djece za trenutne sitne povlastice.

Sasvim male promjene u Hrvata izazivaju histeričnu reakciju i samo još više cementiraju destruktivni mindset. Interesne grupe su nešto sasvim legitimno u svakom društvu, ali u Hrvatskoj imamo situaciju da svaka interesna grupa relativno lako može stvoriti ozračje straha od bilo kakvih promjena.

Nisu političari glavni problem Hrvatske, glavni problem je prestrašen građanin ove zemlje jer strah paralizira logičko razmišljanje i provocira instinktivnu emotivnu reakciju te time održava društveni status quo. Politika je samo simptom, ne i uzrok naših zala.

2. Hrvatski san
 
Istina je da je prosječni Hrvat sasvim indiferentan na korupciju, krađu, nepotizam i druge destruktivne društvene pojave jer se nada da će i on jednog dana doći u poziciju gdje može iskorištavati sistem, stoga nema nikakvu želju da ga mijenja. To je hrvatski san.

Hrvatski san djeluje slično kao i američki san. Američki san predstavlja ideju da netko s dna društvene ljestvice radišnošću, znanjem, inovacijama i sl. može postati bogat. Sam taj stav stvara ozračje, kulturu, politike te neformalne i formalne institucije u kojima se to i događa. S druge strane, hrvatski san je nada u to da će svatko dobiti svoju poziciju u kojoj može iskorištavati građane i institucije za ostvarivanje vlastite koristi putem krađe, korupcije i nepotizma. Baš kao što američki san stvara društvo, kulturu i institucije koje ga podržavaju, tako i hrvatski san stvara uvjete za svoje održanje. Hrvati ne žele mijenjati destruktivan sistem jer se sami nadaju da će biti u mogućnosti da ga iskoriste.

Zar netko stvarno misli da je Sanader jedna slučajna devijacija u društvu? Ili Lovrić-Merzel? Ili plagijator Barišić? Ne, oni su samo jedni od rijetkih uhvaćeni u svojim djelima, nikako izdvojeni slučajevi. Krađa, korupcija, plagiranje, nepotizam su modus operandi hrvatskog društva i to je svima jasno te nitko zaista ne osuđuje ni Sanadera, ni Lovrić-Merzel, ni Barišića ni druge, nego su samo bijesni što oni nisu u poziciji da naprave isto. Siguran sam da su rijetki ljudi koji na Sanaderovom  mjestu ne bi izvlačili milijune iz državne blagajne, kao što sam siguran da je velik dio hrvatskih studenata plagirao svoje diplomske radove.

3. Povijesni fetišizam

Osim straha i hrvatskog sna, postoji još jedna raširena društvena pojava koja stvara društvenu paralizu i održava status quo, a to je povijesni fetišizam. Hrvatski građani su opsjednuti povijesnim temama iako paradoksalno o njima znaju vrlo malo. Naš povijesni vokabular počinje i završava s dva pitanja: „Gdje su tvoji bili 45.?“ i „Gdje si bio 91?“. Takav uskogrudan diskurs nužno stvara podjele koje se šire na sve sfere društva i ulaze u sva društveno-ekonomska pitanja. Razni kvaziintelektualni duhovni gurui, pa i vjerski autoriteti vole koristiti frazu „Slijedi svoje srce“, međutim upravo su emotivne, instinktivne reakcije velikim dijelom krive za to što Hrvatska sve više zaostaje za ostatkom Europe. Strah je jedna od jačih ljudskih emocija koju je teško kontrolirati jer je potrebna velika umna samokontrola i logičko razmišljanje te upravo savjet da slijedimo srce umjesto razuma multiplicira tu emociju, a preplašenim ljudima je lako manipulirati.

Strah, hrvatski san i povijesni fetišizam se međusobno nadopunjuju, multipliciraju i održavaju te vode u potpunu društvenu paralizu kojoj smo svjedoci, u trilogiju jada.

Društvena i ekonomska paraliza

Povijesni fetišizam stvara strah od onih „drugih“, strah partizana od ustaša, lijevih od desnih, Jugoslavena od hrvatskih nacionalista, suverenista od eurosimpatizera, sindikalista od poduzetnika i vice versa. U Hrvatskoj ne postoji tema koja se kad-tad ne poveže s nekim povijesnim sukobom, što generira strah.

Strah opet ljude tjera u romantičnu (ma koliko krivu) sliku o prošlim vremenima. Sadašnjost je loša, budućnost vjerojatno još gora, stoga je jedino prošlost bila dobra te treba održavati status quo ili se pokušavati vratiti unazad u romantizirani trenutak iz prošlosti.

I strah i povijesni fetišizam održavaju hrvatski san. Ljevica želi kontrolirati institucije i kroz njih cijelo društvo jer živi u konstantnom strahu od ustašizacije i „neoliberalnih fašista“; od prvih zbog izravne konkurencije za vlast i kontrolu ekstraktivnih institucija, a od drugih zbog straha od rušenja tih istih institucija što bi opet dovelo do gubitka vlasti nad društvom. Desnica se boji ljevice zbog istih razloga, straha od „jugoslavenstva“ i gubitka vlasti nad represivnim institucijama. I jedni i drugi žele vlast i održanje trenutnih institucija putem kojih mogu korupcijom ostvarivati osobnu korist i kontrolu društva te se boje onih koji te zastarjele, ekstraktivne, nazadne i općenito štetne institucije žele ukinuti. Između ljevice i desnice postoji prešutni dogovor o podjeli vlasti i održavanju trenutnog sustava, a većina stanovništva se svrstava u jedan ili drugi tabor u nadi da će i oni jednom imati osobne koristi od tog prešutnog dogovora.

Ovakva situacija umara svakoga tko joj se protivi i uviđa kratkovidnost takvih društvenih odnosa i samodestruktivnost sustava vrijednosti koji stvara jer je borba za promjenu iznimno teška. Oni koji su izgubili volju za borbom, a karakterno ne mogu biti apatični ili se utopiti u društvenom konsenzusu, iseljavaju se. Izgleda da je takvih sve više.

Svi smo mi djeca društva u kojem smo odrasli i ma koliko se držali individualnog sebstva, uvijek u nama tinja prirodni duh kolektiva. Ma koliko ga pokušavali smjestiti u nekakav tamni kutak, on je uvijek tu, a potrebno je samo malo popuštanje volje da nadvlada individualne stavove. Sigurno je puno ljudi na vlast dolazilo sa željom da promijeni stvari, ali u borbi individualnog sebstva i kolektivnog okruženja je ovo prvo izgubilo te su postali ono protiv čega su se borili. Želimo li ostati vjerni sebi i mijenjanju destruktivnog sustava, to uvijek trebamo imati na umu i stalno se boriti s kolektivnim pritiscima društva koje nastoji progutati svakoga tko se protiv njega bori. Teško je ostati svoj.

Strah možemo kontrolirati samo konstantnom upotrebom racionalnosti da suzbijemo emotivne reakcije. Emotivna reakcija može u određenom trenutku i biti sila promjene društva, ali u dugom roku uvijek vodi ili u održavanje trenutnog stanja ili u pokušaj povratka u romantiziranu prošlost, što je opet svojevrsno održavanje statusa quo.

A to je ustvari hrvatski san, taj destruktivni društveni konsenzus u kojem drugima dopuštamo korištenje institucija za korupciju, nepotizam, plagiranje, manipulaciju, laž i krađu jer će jednom i „naši“ dobiti kontrolu tih istih institucija, a tada se možemo i mi nadati da ćemo se okoristiti. I tako u krug dok oni koji uvide uzaludnost toga se ili ne utope u kolektivnom društvenom konsenzusu ili napuste društvo, tj. državu.

Koji je izlaz iz tog začaranog kruga trilogije jada, tog paralizirajućeg međudjelovanja straha, hrvatskog sna i povijesnog fetišizma? Realno, jedini izlaz je da se sistem uruši sam od sebe, što će se neminovno i dogoditi, a narod doživi katarzu. Drugi narodi istočne Europe su katarzu proživjeli u zadnjim godinama komunizma dok je početke te katarze kod nas prekinuo rat i nacionalna pitanja, jer se mi nismo borili protiv komunizma, već protiv srpske agresije i društvena katarza se nikada nije dogodila. Optimistično, svatko od nas individualno treba dati svoj mali doprinos mijenjanju samoubilačkog društvenog konsenzusa i razvijanju trilogije jada, svoju kap u bujici koja će odnijeti sve trulo i očistiti prostor za izrastanje nečeg živog, održivog, boljeg. Iako je izvjestan prvi, realni razvoj događaja, mi dugujemo sebi samima i budućim generacijama da budemo kap u bujici.