Jeste li primijetili koji raspašoj u nas vlada čim je jedan dan u tjednu neradan? Pa čak i kada je riječ o prazniku poput Svih svetih koji nije baš neki razlog za oblokati se i još pada u vrijeme kada je dosadno i na moru i u planinama. Vrtići opuste, pa lutam zgradom ne bih li našao dežurnu grupu, a i u školi fali dosta klinaca. Jutros sam došao u poštu i tamo čekao skoro pola sata, jer jebiga, spajalo se pa im nedostaje ljudi. Godišnji odmori u nas su dugi i intenzivno se iskorištavaju.

Naravno, i tu smo licemjerni. Prošle su godine onog sirotog ministra Šustara razapeli kada je izjavio da je okej da netko spoji zimske praznike s vikendom ako ide na skijanje. Ali zato usred jeseni pola razreda fali. Jer skijanje je tak´ buržoasko, a ić´ babi na grob je plemenito - k´o u narodnoj pjesmi.

Zemlja smo koja svaki dan radi 7 i pol sati, a ne 8 kao svi drugi, i opet svi kukaju. I na taj način radnici svaki mjesec dobiju jedan slobodan dan koji drugdje ne dobiju. Ne znaš je li manje radnih sati ili nam je slabija efikasnost.

I čak sve to je okej. Čovjek ima pravo malo raditi. Čovjek ima pravo i u životu ne riskirati previše, uhljebiti se u neku hladovinu i čekati plaću da kapa. Ali problem je da uz sve ove činjenice većina naših ljudi želi imati stan u zoni tramvaja, novu njemačku pilu, blješteći iPhone, kablovsku s 500 programa, fensi obleku, žderati delicije, lokati kao sumanut i pušiti 50 kutija mjesečno.

Pametni ljudi davno su shvatili da je bogat onaj koji malo treba, a ne onaj koji puno ima. Kod nas ta spoznaja nikako za zaživi. I ne samo to, bogatstvo se iz nekog razloga nastoji postići olimpijskim naporima u ljenčarenju i guinessovskim rekordima u hvatanju krivina. Poslovni rizik i cjeloživotno učenje pojmovi su koji su našoj naciji potpuno strani.

S obzirom da u nas niti da vidiku nema stranke ili političke snage koja je u stanju osvojit makar relativnu većinu te provesti nužne reforme u smjeru smanjenja broja i povećanja efikasnosti birokratskog aparata, nižih poreza i manje regulacije te poticanja poduzetništva i ekonomije, a u globalnoj ekonomiji svake godine nekoliko država ispliva konkurentnošću i ambicijom, možda bi bilo najbolje, kada već ne možemo bolje zarađivati, krenuti u smjeru skromnijih apetita.

Prokleta liberalizacija tržišta i sotonska globalizacija iz siromaštva su zadnjih desetljeća digli milijarde ljudi. Zemlje poput Kine i Indije - koje su zajedno dom trećini čovječanstva, danas nas standardom sustižu. Kako je riječ o zemljama u kojima su ljudi donedavno umirali od gladi, očito ne nedostaje motiva i spremnosti na rad i odricanje.

Naš narod mora shvatiti da su prošla vremena kada je ostatak svijeta živio u nezamislivoj bijedi za koju su krivili kolonijalizam, a ne činjenicu da se Treći svijet uvelike pokušavao podići primjenom socijalističke paradigme koja, naravno, nije davala nikakve rezultate. Sada još uvijek živimo u vremenu tranzicije tih zemalja te imamo koristi od njihove jeftine radne snage koja proizvodi povoljne proizvode koje si možemo priuštiti. Problem će nastati kada nam oni postanu konkurencija kao kupci. Što mislite, koliko će nekome interesantna biti mala i siromašna Hrvatska?

Kako ne pokazujemo želju promijeniti se i zasukati rukave, kako je i to kukanje uglavnom jalovo i sebi u bradu, kako je reforma sustava sve manje izgledna, kako svijet gigantskim koracima grabi naprijed, kako je nekakvo carinsko zatvaranje granica i ekonomska autarkija još veća katastrofa, smatram da je jedini racionalni potez da se kao nacija počnemo navikavat biti siromašni.