"Ako netko ima odjednom dobit 50 posto znači da je pohlepan, bahat i bogati se neopravdano na tuđi račun", izjavio je Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH, komentirajući vraćanje poreza na ekstraprofit koji će obuhvatiti tisuće srednjih i velikih poduzeća u Hrvatskoj.
Porez na prekomjerne marže - kako ga je nazvala Vlada RH - obuhvatit će prema Vladinim procjenama oko 1.800 srednjih i velikih poduzeća u Republici Hrvatskoj, koja su ostvarila više od 15 posto veću dobit tijekom prethodne tri godine, a koja nisu izvozno orijentirana, odnosno ostvaruju manje od 50 posto trgovine s inozemstvom.
Takva, po njihovim riječima "prekomjerna" dobit, oporezivat će se dodatnom stopom od 50 posto.
Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) ističe kako su porezni prihodi Republike Hrvatske već sada veći od ostalih usporedivih članica Europske unije za oko 5 posto BDP-a, a dodatna porezna opterećenja destimuliraju ulaganja u produktivnost, inovacije i razvoj, povećavaju neizvjesnost sustava te dugoročno slabe investicijsku aktivnost i konkurentnost hrvatskog gospodarstva.
Jesu li poduzetnici pohlepni? Da, kao i svatko drugi
Plenkovićeva izjava otkriva ne samo kronično nerazumijevanje osnova ekonomije, već i mentalnu marksističku pozadinu koja stoji iza politika hrvatske vlade. Poduzeća koja ostvare značajno povećanje dobiti nisu to postigla zbog pohlepe već zato što su udovoljila željama potrošača.
Jesu li poduzetnici pohlepni i žele li oni ostvariti što veću zaradu? Da, otprilike kao i svaki drugi čovjek. Kao i saborski zastupnici koji su sebi izglasali veću plaću bez ikakvog opravdanja. Kao i učitelji koji uvijek traže veću plaću bez ikakvih rezultata. Kao i bilo koji čovjek kojem je u interesu zaraditi više.
Jedina je razlika što poduzetnik svoju dobit ne može izglasati na sjednici, ne može ju dobiti prosvjedima i štrajkovima - mora ju zaslužiti, i to tako da na tržištu ponudi robu ili usluge koje će potrošačima biti korisne i povoljne.
Drugim riječima, povećanje dobiti najčešće znači da je poduzeće ponudilo svoje proizvode ili usluge po vrlo povoljnim cijenama - jer da cijene nisu povoljne, potrošači ne bi kupovali i dobit ne bi rasla.
Što je dobit?
U tržišnom gospodarstvu dobit nije nešto što se "uzima" drugima. Ona je ostatak nakon što su plaćeni svi troškovi - plaće, materijal, porezi, kamate, amortizacija i prilika koja je propuštena. Visoka profitna marža najčešće znači jedno od dvoje: ili je poduzeće iznimno učinkovito (bolja organizacija, tehnologija, inovacija), ili tržište signalizira oskudicu – visoku potražnju ili nisku ponudu.
U oba slučaja tržište reagira. Visoka dobit privlači konkurenciju, ulaganja i nove igrače. Cijene padaju, marže se normaliziraju. To je elementarna logika tržišta koju su opisali još Adam Smith, Ludwig von Mises i Friedrich Hayek.
Plenković to ne razumije. On tretira dobit kao statičnu moralnu kategoriju - "previše" je pohlepa. Kao da postoji neka objektivna, vječna "pravedna" marža koju država može izračunati. U stvarnosti, marže se dramatično razlikuju po sektorima, fazama poslovnog ciklusa, riziku i kapitalnoj intenzivnosti.
Softverska tvrtka može imati maržu od 40 posto, trgovina na malo 2–4 posto, a energetska kompanija u razdoblju šoka cijena 20–30 posto. Kazniti one koji su uspjeli povećati maržu znači kazniti upravo one koji su investirali u produktivnost, automatizaciju ili bolje upravljanje.
Hrvatski poslodavci to već upozoravaju: porez može pogoditi upravo one koji su ulagali, a ne one koji su "dizali cijene iz pohlepe".
Što se događa kada država kazni uspjeh?
Povijest i međunarodna iskustva nedvosmisleno pokazuju što takve mjere čine.
U Sjedinjenim Američkim Državama je 1980. uveden windfall profits tax na naftu. Kongresni istraživački servis kasnije je utvrdio da je smanjio domaću proizvodnju za 3 do 6 posto – upravo u trenutku kada je Americi trebalo više, a ne manje nafte.
Cijene su dugoročno ostale više, a investicije pale.
U Ujedinjenom Kraljevstvu je 2022. uveden Energy Profits Levy. Efektivna porezna stopa na naftni i plinski sektor dosegla je 75–78 posto. Rezultat? Dramatičan pad investicija u Sjevernom moru, zatvaranje projekata, otkazi i ubrzani pad proizvodnje. Kompanije su kapital preusmjerile u jurisdikcije s predvidljivijim poreznim okruženjem. Čak i obnovljivi izvori energije trpe jer isti investitori gledaju ukupni rizik.
Španjolska, Mađarska, Češka i druge zemlje proširile su ili produžile privremene "ekstra" poreze. Europska središnja banka upozorava da porezi na banke smanjuju kreditnu ponudu i otpornost sustava. Studije pokazuju da takvi porezi smanjuju investicije, potiču profit-shifting i kažnjavaju domaću proizvodnju.
Privremene mjere često postaju trajne - jer političari rijetko odustaju od novog izvora prihoda.
U Hrvatskoj je situacija još gora. Već imamo relativno visoko ukupno porezno opterećenje rada i kapitala, birokratske prepreke i kronični deficit investicija. Dodatni 50-postotni porez na "prekomjernu" maržu šalje kristalno jasan signal: uspjeh se kažnjava. Zašto ulagati u nove strojeve, softver ili proširenje kapaciteta ako će država polovicu dodatne dobiti oduzeti? Zašto riskirati ako je "normalna" marža politički određena?
Efekt je dvostruk. Kratkoročno, neke tvrtke mogu smanjiti cijene da izbjegnu porez - ali dugoročno smanjuju investicije, usporavaju rast produktivnosti i ostavljaju prostor uvoznicima ili konkurentima iz zemalja koje ne kažnjavaju uspjeh. Inflacija se ne liječi kažnjavanjem onih koji stvaraju vrijednost nego povećanjem ponude i konkurencije.
Moraliziranje umjesto ozbiljne ekonomske politike
Plenkovićeva retorika o "pohlepi" i "bahatosti" klasičan je primjer onoga što ekonomisti zovu argumentum ad populum – apel na zavist umjesto na analizu. Ako je netko ostvario veću dobit zato što je smanjio troškove ili bolje odgovorio na potražnju, nije se obogatio "na tuđi račun". Obogatio se zato što je stvorio više vrijednosti za potrošače.
Oni koji stvarno dižu cijene bez konkurentskog pritiska mogu to raditi samo ako država stvara monopol ili kartel – licencama, regulacijama, carinama ili javnim nabavama.
Pravo rješenje za visoke cijene nije administrativno kažnjavanje uspjeha nego uklanjanje prepreka ulasku na tržište, smanjenje poreznog klina, predvidljiva monetarna politika i vladavina prava.
Zemlje koje su dugoročno najuspješnije – od Švicarske i Singapura do Irske i Estonije - nisu to postale zato što su proglašavale dobit grijehom, nego zato što su je ostavljale onima koji je stvaraju.
Porez na "prekomjerne marže" nije precizan instrument stabilizacije cijena. To je politički signal da država smatra da bolje zna što je "pravedna" dobit od tržišta. To je put u manje investicija, nižu produktivnost i dugoročno siromašnije društvo.
Kada politika proglasi uspjeh moralnim problemom, gospodarstvo plaća cijenu. Hrvatska si to više ne može priuštiti.
