Jesmo li rekli da je uvođenje eura super? Jedan od uvjeta koje je Bruxelles pred Hrvatsku postavio jest prodaja državnih udjela u nekim poduzećima.

Jedna od brojnih pozitivnih posljedica uvođenja eura u Hrvatskoj jest rješavanje državnih udjela u 90-ak poduzeća. Saznao sam to slučajno, na koprivničkom portalu Danica.hr gdje je glavni urednik Robert Mihaljević objavio komentar u kojem objašnjava lokalnim političarima zašto je dobro što će Podravka biti privatizirana:

Vijest da se država zbog nakane uvođenja eura iduće godine obvezala prodati Podravku, odnosno udjele u 90-ak tvrtki u kojima ima manje od 25 posto vlasništva, opet je usijala političku klimu u Koprivnici.

Jedna od tih kompanija je, dakle, Podravka, a prodaju je javno najavio Bandićev saborski zastupnik Željko Lacković koji počesto sudjeluje na koalicijskim sastancima s HDZ-om i premijerom Plenkovićem. Čovjek je, dakle, prilično upućen i tu vijest sigurno nije ispalio tek tako.

Lacković ima i rješenje. Kaže da je za Podravku najbolje da državni udjel preuzmu mirovinski fondovi: “To je odluka koju treba pozdraviti, nitko neće odnijeti niti preseliti Podravku, već će biti smanjen utjecaj politike, a to je za Podravku dobro”.

Reče to kadar koji je u Nadzorni odbor Podravke silom Bandićevog argumenta ugurao članicu svoje stranke i županijsku vijećnicu Dajanu Milodanović. Sada kao Plenkovićev trbuhozborac želi “smanjiti utjecaj politike u kompaniji”.

Ucijenjeni mirovinci

Na Lackovićev se istup odmah nakalemio poslovično za gospodarske teme netalentirani župan Darko Koren. On kaže kako država mora ostati unutra jer kroz njezin udjel “lokalna zajednica ima određeni utjecaj, što je izuzetno bitno za takvu kompaniju koja ima i širi značaj, a ne samo stvaranje profita”.

Mirovinski fondovi, tumači dalje Koren, sigurno nisu jamstvo depolitizacije jer je opće poznato da su baš oni instalirali SDP-ovca Zvonimira Mršića za predsjednika uprave Podravke.

Ne znamo je li Koren posve neupućen ili samo zlonamjeran, ali valja ga podsjetiti kako Mršića nisu instalirali mirovinci, već SDP-ov premijer Milanović i njegova ekipa. Fondovi su, kao i u slučaju imenovanja Korenova liblinga Marina Pucara, bili ozbiljno pritisnuti, pa i ucijenjeni. U oba slučaja nisu imali baš nikakva izbora.

I u oba slučaja mirovinci su imali svoje prijedloge za predsjednika uprave. To pouzdano znamo. Ozbiljne ljude, iskusne menadžere neopterećene politikom i lokalnom političkom baruštinom prepunom pijavica, štakora i vodenzmija. Naravno da ih nisu uspjeli nametnuti.

Već dva desetljeća javno trubim kako je potpuna privatizacija Podravke najbolja usluga kompaniji, Koprivnici i Hrvatskoj. Onog časa kad šporka politika konačno makne svoje šape od tvrtke, Koprivnica će prodisati punim plućima. Dakle, prodati Podravku.

Podravski političari više se neće baviti samo jednom mantrom – kako se dokopati menadžerske pozicije u Podravki. Jer ti uredi u Starčevićevoj s korporativnim karticama, luksuznim limuzinama i opcijskim dionicama mokri su snovi svakog smjernog stranačkog poslušnika.

Zatrovana atmosfera

Onda se nakon svakih izbora pobjednička ekipa poraženoj u uredima u Starčevićevoj napije krvi. Pojave se neki novi podobni dobavljači, nova rodbina i kumovina za najvažnije funkcije, novi bahati genijalci koji nosovima paraju nebesa šećući Zrinskim i Jelačićplacem.

Uglavnom, gradom se nakon svakih izbornih mijena i promjena menadžerske garniture valja zatrovana atmosfera straha, zavisti i bahatosti. Nepodobni ostaju bez funkcija i posla, drugi se skriju u mišju rupu čekajući svojih pet minuta. Svoj izborni ciklus.

Dakle, da ponovim stotinu i prvi put: Podravku treba prodati. Kasni se barem 25 godina, ali jednom se to mora dogoditi. Da konačno doživimo katarzu i prihvatimo da se svijet oko nas promijenio. Vjerujte, Koprivnica će tog časa mentalno procvasti, a većina lokalnih političara izgubit će smisao postojanja.

Autor: Robert Mihaljević / Danica.hr