Ekonomist Ivica Brkljača je na portalu Novac ispravno zaključio da za niske plaće u Hrvatskoj nisu krivi previsoki porezi niti škrtost poslodavaca nego niska produktivnost rada. Ali bez poreznog rasterećenja nema ni povećanja produktivnosti.

Ugledni ekonomski analitičar Ivica Brkljača nedavno je analizirao razloge zbog kojih je u Hrvatskoj radnička plaća u prosjeku znatno niža od zemalja zapadne Europe i SAD-a na portalu Novac. Analiza je zanimljiva i točna, a dolazi do zaključka kako plaće u Hrvatskoj nisu niske zbog prevelikog poreznog opterećenja niti zato što su poslodavci škrti pa ne žele bolje platiti svoje radnike, već jednostavno zato što imamo znatno nižu produktivnost rada. Drugim riječima, da bismo dostigli njihov standard trebamo ulagati u infrastrukturu i nove tehnologije, povećati produktivnost (više proizvoditi za jednako utrošeno vrijeme i novac).

Njegov je zaključak apsolutno točan, ali moram se osvrnuti na onaj dio o poreznom rasterećenju. Smatram da ipak nije dobro uspoređivati porezne stope u zemlji u razvoju poput Hrvatske s onima u već razvijenim zemljama s dinamičnim i bogatim tržištem. Porezno rasterećenje kod nas neće odmah dovesti do velikog rasta radničke plaće, to je jasno, ali bi stvorilo potrebne preduvjete za dugoročni rast.

Pustimo sad porez na dohodak, on je donekle i populistička mjera (ono, povećali smo vam plaću za 160 kuna). Pogledajmo porez na dobit i stotine parafiskalnih nameta koje plaćaju poduzetnici. Usto, onaj najviši porezni razred je jako bitan jer riječ je mahom o poduzetnicima od kojih se očekuje ulaganje u novu tehnologiju. Kad bismo ukinuli progresivno oporezivanje i umjesto njega uveli jedinstvenu flat stopu od, recimo, 15 ili 20 posto za sva primanja, onda bismo stvorili veliki prostor za daljnja ulaganja u privatnom sektoru. Osim toga, što se može učiniti drastičnim smanjenjem poreza na dobit možemo vidjeti iz primjera Irske.

Netko će reći da neće svi poduzetnici taj "višak" koji im ostane ulagati u opremu, strojeve i robote kako bi poboljšali produktivnost svojih kompanija. To je točno, ali oni koji to ne učine riskirali bi dugoročnu propast svojih biznisa jer će se uvijek naći konkurencija koja će taj novac uložiti u svoje poslovanje. Dakle, poduzetnici koji će novac koji im ostane od poreznog rasterećenja staviti sebi u džep osudili bi se na stagnaciju i poraz od konkurencije. Sasvim je logično da bi na taj način opstali oni koji su savjesni i gledaju dugoročno.

Kod nas se u medijima pogrešno gleda na svako porezno rasterećenje jer se gleda kratkoročno i uskogrudno, populistički, pa se mjeri točno koliko će kojem radniku ostati više na plaći. Naravno, svakom radniku je itekako bitno da više zaradi, pa i svaka kuna povišice je bitna, ali ako želimo dugoročno uhvatiti spoj sa Zapadom trebali bismo i promatrati poreznu politiku iz šire perspektive.

Zato da, porezno rasterećenje koje bi išlo u smjeru smanjenja najviših poreznih stopa i poslovanja možda neće odmah rezultirati povećanjem radničkih plaća, ali je prvi preduvjet za ulaganje u nove tehnologije i povećanje produktivnosti. A kada postanemo produktivniji, onda ćemo i više zarađivati.