Vidjeh osvrt na novu knjigu Nikole Banića i Mladena Koića "Lažne žrtve" o broju žrtava Logora Jasenovac. Knjigu slave domoljubne stranice i razni proustaški nastrojeni pojedinci tako da će u budućnosti ona biti znak raspoznavanja za simpatizere nikad prežaljene im NDH.

Vjerojatno mislite da pretjerujem, ali evo zašto ovo kažem. Možda su Banić i Koić zbilja došli najbliže stvarnom broju žrtava. Ne znam do kog su broja došli, ali recimo da je stvarni broj 7 tisuća. Ne, nije tipfeler.

Da li broj od sedam tisuća umanjuje užas Jasenovca? Može i manje, recimo sedamsto, sedamdeset, ili "samo" sedmero ljudi. Užas Jasenovca nije u broju žrtava. Njegov užas je sadržan u institucionalizaciji potpunog sunovrata ljudskosti. Način na koji su naši ljudi, pod okriljem države, jedni druge tada tretirali je užasavajući i to je ono što ostaje u svijesti kad se spomene taj logor.

Bio sam premlad da mi djed, koji je bio jedan od nekolicine logoraša koji su se 1945. probili iz Jasenovca, priča o tome što je tamo vidio. Kasnije, kad sam odrastao, pričao mi je otac ono što je zapamtio iz priča preživjelih logoraša. Nikad se tu nije radilo o brojevima kao ključnim mada su i oni užasavajući. Užasavajući su ne kao aritmetičke činjenice nego kao kontekst. Da bih vam dočarao kontekst, evo priče o proboju logoraša Jasenovca 22. travnja 1945. koje je zabilježio moj otac po sjećanju iz opisa preživjelih logoraša s kojima se djed svake godine sastajao:

Prve znakove da se nešto događa primijetili su zatočenici Kožare, jedinog odjeljenja van glavnog logora u mjestu Jasenovac. Naime, sremski front je probijen i ustaše evakuišu familije prema Zagrebu i opraštaju se. To je bio dovoljan znak i podstrek da se agonija privodi kraju. Da bi se nedjela sakrila, minirani su svi objekti što je govorilo da će oko preostalih 1200 zatvorenika u zadnjem momentu biti uništeni. Videći to, vođa pobune, Ante Bakotić, u najvećoj tajnosti, jer prijetnja dolazi od cinkaroša, plan proboja prenosi do najodanijih drugova i kaže im da moraju pokušati proboj i ako samo jedan ostane živ, bit će to uspjeh jer će se saznati istina o jasenovačkom koncentracionom logoru. Treba oboriti glavnu kapiju u času promjene straže jer je tada pažnja stražara najmanja. Prvi, ako izađu, kreću se uz zid lijevo i desno da se zaklone iz vidika stražara. I tako bi, da su prvi uspjeli pobjeći jer je vatra stražara bila uperena na kapiju. Što je vrijeme odmicalo, sve ih je manje pobjeglo, jer se stvorila velika hrpa tjelesa preko kojih su se nepogođeni saplitali i padali.

Zamislite sad da netko ide "objektivnim metodama" utvrditi da li je u hrpi tjelesa bilo tisuću ili petsto ili sto ljudi. Što to u suštini mijenja? U redu, možemo pribilježiti broj kao činjenicu, ali pridavati toj činjenici neke dodatne ideološke ili moralne atribute je, najblaže rečeno, neukusno. Banića i Koića ustaški simpatizeri veličaju kao objektivne dok u samom naslovu knjige imaju pridjev "lažne" koji nije nimalo objektivan jer prejudicira da autori uz brojeve, implicitno, koriste i neke moralne pretpostavke, a moral po definiciji nije objektivan.

Da se razumijemo, neukusno je i napumpavanje broja žrtava u ideološke ili bilo koje druge svrhe. Da je bilo i sedam milijuna jasenovačkih žrtava, to ne mijenja patnju i tragediju svakog pojedinca ponaosob koji je tamo bio.