Nekako s proljeća, Hrvatska svake godine nanovo proživljava strahote i trijumfe 2. svjetskog rata

Nekako s proljeća, Hrvatsku zapuhne zadah narativa Drugog svjetskog rata. Travanj i svibanj posebno su bolni u nacionalnoj memoriji, a tu bol pojačavaju političari svojim selfijevskim poimanjem "komemoriranja žrtava".

Vječne dileme Jasenovca i Bleiburga, oslobođenja ili pada Zagreba 1945. političari koriste kako bi zadobili naklonost ekstremistički nastrojenih birača pokušavajući svoju istinu ponuditi kao odgovor na ova, u suštini, dosadna i nebitna pitanja.

Pri tome svako iskreno izražavanje pijeteta gubi smisao jer se na kostima nevinih žrtava plešu ustaška i partizanska kola neumjesnih parola i ideološke zatucanosti.

Jasenovac se kao takav eksploatira kako bi se prokazali oni koji ne mogu prihvatiti partizansku verziju povijesti da je oslobođenjem od nacizma i ustaštva poteklo med i mlijeko. S druge strane, Jasenovac se prikazuje kao mjesto koje nikako nije moglo biti mjesto u kojem je nekoliko desetina tisuća ljudi poslano u sigurnu smrt i da su sve to povijesne laži.

Bleiburg i Križni putevi nekima služe isključivo kao evociranje uspomena na propalu marionetsku NDH te se odlaskom na Bleiburg u biti nadaju kako će tamo biti veći Hrvati naslikavanjem s obilježjima propale države. Drugi pak u Bleiburgu vide isključivo komemoriranje NDH i zapjenjeno ponavljaju kako su ubijeni na Bleiburgu i Križnim putevima dobili što su zaslužili.

Oslobođenje Zagreba neki će tako protumačiti kao dan s kojim je Zagrebu svanulo sunce koje nikada više nije zašlo te tako zaslijepljeni i dalje pronalaze ustaše 74 godine nakon tog događaja, dok će drugi s namjerom provocirati kako je tim danom pao mrak koji, eto, traje do danas, te će zamračeni vlastitim vjerovanjem i dalje zamišljati UDB-u, KOS, komuniste i neprijatelje Hrvatske smatrajući da su fanovi NDH valjda najveći prijatelji Hrvatske.

A istina je uvijek negdje u sredini. I oni koji nastoje probavljati tu "središnju" istinu gotovo uvijek će od strane jednih ili drugih biti etiketirani ili kao revizionisti ili kao ne-Hrvati. Ali povijest nikada nije bila niti će biti statična znanost. Povijest se cijelo vrijeme propitkuje, nalaze se novi dokumenti, nastoji se povući paralela između uzroka i posljedica i povjesničari uvijek ostaju otvoreni za nova saznanja. Pritom ne mislim kako se ono kolosalno što se dogodilo u povijesti može promijeniti. Ali je uvijek podložno interpretacijama.

Civilizacijsko je pitanje danas u Hrvatskoj priznati da je Jasenovac najužasnije mjesto u nacionalnoj memoriji. Činjenice su također vrlo jasne kada se valorizira postojanje i djelovanje ustaškog pokreta. Ante Pavelić i ustaše počinili su najstrašnije zločine ubijajući ljude drukčijeg nacionalnog i vjerskog identiteta, svjetonazora, rasne pripadnosti. Time nisu samo ubili ljude, već su i generacijama iza njih nametnuli hipoteku krivnje. Ustaše su s Pavelićem, rasnim ubijanjem doveli zlo nacizma u naše dvorište. Zato zaslužuju vječni prijezir i osudu.

Uopće ne treba dvojiti kako je ustati protiv ugnjetavača stvar principa svakog slobodnog čovjeka. Ljudi koji su tražili slobodu i koji su u njoj vidjeli ideal za sebe i svoju djecu, otišli su u šumu nadajući se zajedničkom borbom poraziti Nijemce, Talijane i ustaše. U partizanskim jedinicama bilo je jako puno ljudi koji su svoj dom morali obraniti na način da iz njega odu jer su bili u opasnosti da izgube život. Desetci tisuća hrvatskih partizana željeli su slobodu i pravo na materinji jezik. To su činjenice koje ne može pobiti nitko.

Čovjek koji brani svoju slobodu, svoj dom i svoju djecu uvijek se nalazi na ispravnoj strani povijesti. Međutim, problem nastaje kada se u tu priču uguraju komunisti i KPJ koji nisu bili većina u partizanskim jedinicama. Ali su svjesno i lukavo nametnuli svoj pogled na svijet ljudima koji do tada nisu ni znali što je komunizam. Uz borbu protiv okupatora partizani su vješto iskoristili narodni ustanak za provođenje klasne borbe kojom su kasnije došli na vlast. Obrazac je bio takav da se nije štedjelo u ljudskim životima sve dok klasna borba ide dalje. Staljinovim metodama, Tito i kompanija uspješno su proveli društveni prevrat obračunavajući se sa svima koji su im potencijalno mogli stajati na putu.

I onih 7000 dalmatinskih partizana na Sutjesci dalo je živote radi "višeg" cilja iako su bili obično topovsko meso, žrtvovani u bitki koju nisu mogli dobiti. Po Staljinu je smrt jednog čovjeka bila tragedija, a smrt milijuna statistika. Skupljajući tisuće i tisuće mrtvih, Staljinov šegrt Tito klasnim je ubijanjem došao na vlast i zaveo komunistički teror, često se iskaljujući i na potpuno nevinim ljudima, kakvih je i na Bleiburgu i Križnim putevima bilo mnogo. I ne samo tamo, već i u svakom selu i gradu gdje je Narodnooslobodilačka vojska pobjedonosno kročila.

Oslobođenjem grada Zagreba 8.5.1945. nestalo je nacifašističke zločinačke tvorevine NDH i tisuće ljudi konačno je dočekalo kraj terora. Međutim, dolaskom komunizma na vlast, tisuće ljudi prošlo je kroz logore, bivalo dehumanizirano i skoro pola stoljeća živjelo u mraku vlastitih sjećanja, često bez ikakve krivice.

Dana 9. svibnja ujedinjena Europa slavi svoj dan. Tog dana kapitulirao je Hitlerov zločinački režim i režimi svih njegovih podanika. Taj dan obilježava se kako se nikada više ne bi ponovila spirala nacističkog divljanja i zla. Problem toga dana je u tome što se cijela Europa riješila nacizma, ali je na polovici kontinenta drugi totalitarizam baš pobjedom nad nacizmom počeo svoju zločinačku stranicu povijesti.

Na zapadu su mnogi iskreno slavili svoju slobodu dok su na istoku mnogi postali zarobljenici komunizma, među njima najveći broj onih koji su bili civilizacijski protivnici nacizma. Na zapadu se zločincima sudilo za počinjene zločine, na istoku su se vršile masovne likvidacije bez suda, pa oni nevini nikada nisu dobili mogućnost da se brane.

Danas, 74 godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, naši političari ponovno evociraju uspomene na vrijeme kada nisu bili niti rođeni. Očiti pro-NDH post Brune Esih jedva su dočekali takozvani antifašisti. Na svim portalima traje luđačko navijanje za ovu ili onu stranu, za vojske koje su prije 74 godine završile svoju bitku. Sada će oni nama svima objasniti što se stvarno dogodilo. A to rade samo iz razloga što nemaju ideje kako nam budućnost učiniti svrsishodnijom i boljom. I to uspješno rade već 30 godina.

A žrtve jedne i druge strane? Žrtve su njima ionako samo rekvizit. Kako lijevima, tako i desnima.