Hrvatska je u 2017. godinu ušla s pitanjem "Treba li prodati 25 posto HEP-a da bi otkupili Inu?". Većina građana interpretira pitanje na način da kaže "Trebamo li MI...".

Tko smo to MI? Hoće li prosječan stanovnik Hrvatske imati koristi od tog načina vođenja ekonomske politike koji slobodno možemo nazvati ekonomskom teorijom "Iz šupljeg u prazno"? Ako JA i TI nećemo osjetiti nikakve koristi, zašto toliko gubimo živce oko pitanja treba li otkupiti Inu? Recimo da država otkupi Inu, je li to pobjeda za prosječnog građanina RH, hoće li on imati koristi od toga što je država porezima od njegovog rada prikupila novce da bi kupila kompaniju koju je prije toga sama država bila prodala?

Ako će cijena naftnih derivata ostati ista, a samo će se promijeniti upravljačka struktura koju će po dobrom starom receptu diktirati politika, imamo li JA i TI ikakve koristi od toga, a imajući na umu da država mora oduzeti MENI i TEBI novce da bi otkupila kompaniju koju je prethodno prodala?

Da bi izbjegli takva pitanja, dragi vođe su se sjetili da ne uzimaju direktno građanima iz džepa, nego da prodaju 25 % HEP-a. Direktno država zaista time ne uzima građanima novce da bi prelijevala "iz šupljeg u prazno", ali svaki ekonomist će vam reći da kod izračuna troškova treba gledati i oportunitetni trošak, tj. trošak propuštene prilike. Bilo bi nesumnjivo bolje za prosječnog građanina ove zemlje da je država prodala 25 % HEP-a i tim novcem smanjila javni dug jer bi to posljedično dovelo do manje zaduženosti, boljeg kreditnog rejtinga, niže premije za rizik države kod određivanja bankarskih i međubankarskih kamatnih stopa i samim time niže kamate za kredite građanima i poduzećima. Efekt bi nesumnjivo bio veći, dugoročniji, a i socijalno osjetljiviji jer bi ga osjetili svi koji uzimaju kredite, od toga da taj novac potroše tako da se otkupi kompanija koja posluje u staroj industriji od koje se svijet polako okreće.

Tako da nije istina da ovim rješenjem prosječni građanin nema nikakvih troškova, dapače, troškovi prosječnog građanina su dugoročniji i socijalno neosjetljiviji od toga da država svima uzme postotak dohotka. Bogati neće imati toliko problema oko kamatne stope u bankama, oni ne moraju "živjeti na kredit" tj. koristiti usluge financijskog sektora da bi pokrili osnovne životne potrebe, ali siromašni moraju. Zamislite koliko bi prosječnom građaninu pomoglo kada bi im kamata na kredit za auto ili nekretninu pala za nekoliko postotnih poena. Ili poduzetnicima?
 
Oportunitetni trošak prodaje 25 % HEP-a da bi se otkupila INA je golem jer se tom istom prodajom 25 % HEP-a da bi se smanjio javni dug moglo napraviti puno više, dugoročnije, korjenitije i socijalno osjetljivije. Ali, još jednom je hrvatska vlast izabrala ekonomsku politiku "Iz šupljeg u prazno" i građani im aplaudiraju misleći da se pronašao način da se INA vrati u "NAŠE" ruke bez da to oni moraju direktno platiti. A platit će i plaćat će, jer ovakav oportunitetni trošak će se provlačiti od ovog trenutka nadalje. Svakim novim kreditom će se oportunitetni trošak dizati, svaki kredit će biti skuplji jer smo propustili, po tko zna koji put u povijesti, poduzeti dugoročan racionalan korak, a ne kratkoročan emotivan. Uvjerili su građane da je ovo dobro za njih, da će oni time profitirati a neče morati platiti ništa, a istina je da ne samo da će sadašnji građani plaćati oportunitetni trošak, nego i buduće generacije.

Kada se zbog nastavka ovakve ekonomske politike dogodi gospodarski krah u RH, hoće li itko pomisliti na efekt leptira i kako je nagomilani oportunitetni trošak koji je nastao kratkoročnom vizijom političara i građana, zadao glavni udarac koji je srušio i ono malo gospodarstva što kod nas postoji? Hoćemo li se sramiti pred vlastitom djecom jer smo zbog kratkoročnih osobnih interesa, nemogućnosti da prozremo političarske laži zbog sveopće političke i ekonomske neobrazovanosti, društvenog konsenzusa da žrtvujemo dobrobit budućih generacija za održavanje svog vlastitog komfora, propustili im osigurati šansu za bolju budućnost, neopterećenu našim dugovima?