U svome prethodnom tekstu govorio sam o nepobitnoj činjenici da se pojam "kapital" u hrvatskom jeziku praktički uvijek koristi u pozitivnom kontekstu. Kapital se smatra nečim dobrim, ispravnim i korisnim.

Serijal o kapitalu nastavljam tekstom u kojem ističem još jednu nepobitnu činjenicu. Znanstveno je dokazano da se kapital u rukama privatne osobe puno bolje štiti i puno brže uvećava nego kad je taj isti kapital u rukama "društva", odnosno, "države".

Štoviše, postoje znanstvenici koji dokazuju kako se jedino putem privatnog vlasništva nad kapitalom on može uvećati. "Društveni", odnosno, "državni" kapital - tvrde oni - neumitno prije ili kasnije dovodi do njegova unišenja i propasti te posljedičnog osiromašenja naroda. Dakle, možemo reći da je pojedini narod onoliko bogat koliko svaki pojedinac u tom narodu ima privatnog kapitala. Što je privatnog kapitala više, to je i veće bogatstvo naroda. I obratno, što je kapital više koncentriran u rukama "društva", odnosno, "države", to je narod siromašniji i bjedniji.

Empirijski dokazi

Za pronalaženje empirijskih dokaza te tvrdnje ne moramo se osobito truditi. Sovjetski Savez bio je oličenje države u kojoj je kapital gotovo u potpunosti bio u rukama države. Privatni kapital bio je praktički potpuno zabranjen. Znamo kako je ta država na kraju završila: doživjela je posvemašnji ekonomski, politički, ali i moralni kolaps. Slično je bilo i s drugim zemljama socijalističkog bloka. Kuba i Sjeverna Koreja ostaci su tog prohujalog vremena. Čak je i komunistička Kina shvatila da kapital mora biti u rukama privatnih osoba, a ne države, kako bi nacija prosperirala. Na žalost, Venezuela nije naučila lekciju iz povijesti, pa je u 21. stoljeću krenula putem Sovjetskog Saveza, a ne putem Kine, i zato je danas na rubu gladi i građanskog rata.

No, da bismo shvatili kako je privatno vlasništvo nad kapitalom jedini moguć motor ekonomskog napretka, empirijski dokazi su prikladno, ali ne i nužno sredstvo uvjeravanja. Jer da jesu, socijalističke ideje već bi odavno umrle na smetlištu povijesti.

Umjesto njih, ja ću danas za dokazivanje upotrijebiti nešto što se naziva "misaoni eksperiment". Ta vrsta eksperimenta je, po mojem mišljenju, puno bolji način dokazivanja što u ekonomiji valja (kapitalizam), a što ne valja (socijalizam).

Uspjeh i neuspjeh

Zamislimo uspješnog trgovačkog putnika koji putuje po Hrvatskoj i prodaje, štajaznam, recimo lijek za prostatu. Automobil je njegov privatni kapital bez kojega ne bi mogao učinkovito obavljati svoj posao. Budući da je automobil u potpunosti privatan, on u svakom trenutku samostalno i neovisno odlučuje kamo će njime poći, koga će posjetiti i ponuditi lijek te hoće li svoje planove vožnje od grada do grada, od ulice do ulice, promijeniti doslovno u trenutku. A promijenit će ih zato jer je, recimo, prije minutu vremena doznao da osoba koja ga je namjeravala primiti to više ne može učiniti i zbog toga se i njegovi planovi mijenjaju. Budući da je automobil u njegovom privatnom vlasništvu, to znači da on ne mora apsolutno nikoga pitati smije li svoje planove, odnosno, uporabu svojeg automobila, prilagoditi situaciji. Zbog te činjenice on je vrlo fleksibilan, odgovoran, radišan i po svemu uspješan trgovački putnik.

Zamislite sada, primjerice, da živimo u društvu u kojem je privatno vlasništvo nad automobilima - zabranjeno. O uporabi svih automobila, stoga, odlučuje - država. Vi, doduše, možete imati vozilo koji vam je država dala na korištenje, ali - budući da je automobil državni - morate prije svakog putovanja obavijestiti nekog državnog činovnika da ćete automobil koristiti. I ne samo to. Morate dobiti odobrenje od državnog činovnika o bilo kakvoj promjeni plana korištenja vozila. Bez tog odobrenja, automobil biste koristili nelegalno i mogli biste ostati i bez njega, i bez posla, ali i bez slobode. Mogli biste u krajnjoj liniji završiti u zatvoru zbog "zlouporabe državne imovine". Koliko biste u takvoj situaciji bili motivirani biti uspješan trgovački putnik?

Dva argumenta za privatno vlasništvo

Možda će netko reći da pretjerujem. Čak ni u Sovjetskom Savezu nije bilo u potpunosti zabranjeno privatno vlasništvo nad automobilima. No, čak i ako stavimo na stranu to da se u tadašnjoj marksističkoj utvrdi do privatnog automobila jako teško dolazilo i da se na preuzimanje vozila nakon kupnje čekalo i po deset godina, istina je i da se privatni automobili nisu smjeli koristiti kao kapital za poslovnu djelatnost. Socijalistički trgovački putnici koristili su isključivo "državne" automobile. Dakle, automobile koji su bili pod kontrolom državnih birokrata.

Zašto je korištenje privatnog kapitala u ovom, ali i u svim drugim slučajevima, jedino efikasno?

Postoje dva glavna razloga za to:

1) Odluka o uporabi privatnog vlasništva donosi se u trenu, ovisno o "okolnostima na terenu", budući da nije potrebno prolaziti nikakav dugačak, naporan i neefikasan proces odlučivanja od strane "pametnog" birokrata (oksimoron). Birokrat nikada neće moći bolje znati treba li trgovački putnik najprije posjetiti Zagreb, a onda Karlovac ili obrnuto, jer nije "u vatri zbivanja". Trgovački putnik mora imati punu slobodu trenutno odlučivati o sredstvima koje koristi, jer je to jedini učinkovit način njihove uporabe. A jedini način da bude potpuno neovisan jest da automobil bude u njegovom privatnom, a ne u državnom vlasništvu.

2) Trgovački putnik kroz institut privatnog vlasništva nad automobilom posjeduje još jednu vrlo važnu, ako ne i ključnu moć. A to je da suvereno odlučuje i preuzima punu odgovornost za uništavanje tog automobila. Ne postoji ništa na ovome svijetu što malo pomalo ne propada i ne gubi uporabnu vrijednost. Sa svakim prijeđenim kilometrom, automobil se neumitno približava trenutku kada će prestati biti trgovčev privatni kapital i postat će beskorisno staro željezo. Kada se svojim privatnim automobilom navaža okolo, trgovački putnik negdje u svijesti (ili podsvijesti) dobro zna da mora pozorno čuvati i pažljivo koristiti automobil, jer bi inače mogao naglo ostati bez njega i samim tim bi mogao ostati bez izvora prihoda od prodaje lijeka za prostatu. On također brine da od svojih prihoda ostavi dio novca na stranu za popravke i servise, i u krajnjoj liniji, za kupnju novog privatnog automobila.

To, međutim, nije slučaj ako bi automobil bio u "državnom" vlasništvu. Zašto bi socijalistički trgovački putnik brinuo o besprijekornom funkcioniranju automobila? Uostalom, zar to nije dužnost bezličnog državnog birokrata koji ionako stalno nešto naređuje gdje i na koji način vozilo treba biti korišteno? E, pa ako naređuje, a ovaj ga mora slušati, sasvim je logično i prirodno da birokrat brine i za ispravno funkcioniranje automobila!

Birokratovi bolovi u prostati

Da, to je jako lijepo zamišljeno u idealnoj socijalističkoj utopiji, ali stvarnost je potpuno drugačija. Boli bezličnog državnog birokrata ona stvar za trgovčev automobil! Ako se nešto pokvari: "Čekaj brale, kud si navro, zar ne znaš da ja iz svojeg papirima pretrpanog ureda moram konrolirati na stotine, ako ne i tisuće automobila drugih trgovačkih putnika?! Pa nisi ti jedini! Strpi se!"

I tako, socijalistički trgovački putnik ne brine za automobil, boli ga briga, predaje odgovornost birokratu. A i birokratu također boli briga, ne vozi se on tim automobilom nego njemu dalek, stran i tuđ trgovački putnik ("napor i dosada"). I još k tome mora "brinuti" o stotinama drugih sličnih automobila pa svaki dan vrišti: "Dajte mi nove i nove birokrate, ne mogu ja sve ovo sam!"

Na taj način stvara se potreba za novim birokratima i istovremeno se odgovornost prema "državnom" automobilu sve više smanjuje. I na kraju, cijeli se sustav urušava pod teretom vlastite neefikasnosti. A rješenje je vrlo jednostavno: pusti trgovačkom putniku da ima u privatnom vlasništvu svoj automobil i neka donosi sve odluke sam o njegovoj upotrebi. A birokrat neka se uhvati posla i počne se također baviti poslom trgovačkog putnika, recimo, prodavanjem lijekova za ublažavanje tegoba menopauze.

Po sili zakona

Prije nego što završim, skrenut ću vam pozornost na još jednu činjenicu. Trgovački putnik u Hrvatskoj danas, doduše, formalno posjeduje automobil u privatnom vlasništvu i koristi ga za svoje poslovne potrebe. No, kriptosocijalisti sjetili su se kako da to privatno vlasništvo ograniče i učine ga neefikasnim te da istovremeno stvore razlog vlastitog postojanja - sve samo da izbjegnu prihvatiti se poštenog posla.

Od našeg poštenog i uspješnog trgovačkog putnika, tako, traže da na vozilo koje koristi nalijepi tekst "Prijevoz za vlastite potrebe". (A za čije potrebe bi auto mogao biti?) Nadalje, traže da trgovački putnik redovito i ažurno popunjava različite formulare, obrasce, dokumente, papire, tabele i drugo nepotrebno smeće. Zašto? Zato da bi bezlični državni birokrat mogao kontrolirati, voditi evidenciju, prelijevati iz šupljeg u prazno, kažnjavati, pljačkati i otimati. Nije to baš doslovna zabrana privatnog vlasništva nad automobilom kao kapitalom, ali je njegova ozbiljna erozija. Što je više papira i dokumenata koji se moraju ispunjavati po sili zakona, to je manje slobode i, posljedično, trgovčeve poslovne efikasnosti. On sve manje vremena troši na to kako uspješno prodati lijek za prostatu, a sve više vremena na zadovoljavanje birokratskih prohtjeva.

Znate li kako se zove državno uređenje u kojem je kapital formalno u privatnom vlasništvu, ali je istovremeno moćno kontroliran od strane države? To se državno uređenje naziva - fašizam. Bacite pogled u povijesne knjige i doznajte kako je to radio Benito Mussolini. Njegov je način zapanjujuće sličan onome kako to rade suvremeni političari i njihovi eksponenti, državni birokrati.