Vučić gradi sistem u kojem više uopće nije bitno tko je premijer, tko je ministar, predsjednik Skupštine ili direktor nekog javnog poduzeća. Podjela vlasti je potpuno obesmišljena.

Aktualni prosvjedi su inicirani krajem studenog napadom na Borka Stefanovića, lidera Levice Srbije, prije tribine u Kruševcu na kojoj je trebao govoriti. Tada je prvi prosvjed održan u Kruševcu pod sloganom "Stop krvavim košuljama" (Stefanovićeva krvava košulja je postala simbol nasilja), nakon čega je zakazana prosvjedna šetnja u Beogradu.

U međuvremenu je slogan prosvjeda postao "1 od 5 miliona" zbog izjave predsjednika Aleksandra Vučića da neće ispuniti zahtjeve demonstranata "čak i da ih se skupi 5 milijuna na ulicama".

Levica Srbije je inače jedna od stranaka okupljena u Savezu za Srbiju koji je trenutno najjača oporbena grupacija na čelu s Draganom Đilasom, nekadašnjim gradonačelnikom Beograda. Ono što je zanimljivo je da se u Savezu nalazi čitav spektar političkih opcija – od desnice (Srpski pokret Dveri) do ljevice (Levica Srbije).

Na prvom prosvjedu u Beogradu okupljeno je više tisuća ljudi, da bi taj broj rastao iz tjedna u tjedan, a procjene s posljednjeg prosvjeda su između 50 i 70 tisuća.



Godišnjica ubojstva Olivera Ivanovića, oporbenog lidera na Kosovu, još je jedan povod za okupljanje na ulicama – još uvijek nije izvjesno kako će obilježavanje izgledati i na koji način će biti povezano s aktualnim prosvjedima, ali je na primjer zanimljivo to što Putin dolazi u Srbiju 17. siječnja pa se postavlja pitanje u kakvoj je to vezi s ovim događajem. Oliver Ivanović je ubijen 16. siječnja, a nalogodavci još uvijek nisu otkriveni i privedeni pravdi.

Mediji i medijske slobode

Medijske slobode su u katastrofalnom stanju. O tome najbolje svjedoči činjenica da su sve četiri televizije s nacionalnom frekvencijom u Srbiji povezane s aktualnom vlašću. To je prije svega javni servis, RTS koji, kada je riječ o informativnom programu, služi kao partijsko glasilo, zatim Pink na kojem predsjednik najviše voli gostovati, Happy, a odnedavno i Prva (Prva srpska televizija) koju je kupio Kopernikus nakon što je Telekom, koji je u većinskom državnom vlasništvu, kupio taj isti Kopernikus.

Vučić i njegova SNS drže u rukama većinu medija u Srbiji. Kako je do toga došlo? Partijskim zapošljavanjem, zastrašivanjem, hajkom na slobodne medije, stvaranjem sistema vlasti jednog čoveka i jednoumlja u javnom prostoru. S televizije i preko tabloida se konstantno bombardira lažnim vijestima, napadima na političke neistomišljenike, a sve to dolazi iz jednog centra.

Postoje, naravno, neovisni i istraživački novinari koji odlično rade svoj posao i zahvaljujući kojima saznajemo kakve se sve malverzacije događaju u Srbiji, a oni su na stalnom udaru vlasti – najčešće su okarakterizirani kao strani plaćenici, opasnost po unutrašnju sigurnost i slično. Atmosfera nasilja prelijeva se iz medija u javnu sferu, politiku i svaku poru društva, što onda rezultira spomenutim napadima koji su nažalost odraz naše realnosti, a ne izolirani incidenti.

Zahtjevi prosvjednika

Napad je samo povod, razloga za prosvjede je pregršt. Sama organizacija prosvjeda je zanimljiva jer ima građanski karakter – prosvjed je politički, ali za sada ne i stranački. Organizatori su studenti, a zahtjeve u ime organizatora potpisuje, pored studenata, glumac Branislav Trifunović koji je postao jedno od zaštitnih lica prosvjeda.

Trenutno postoje četiri zahtjeva: prva dva se odnose na javni servis tj. RTS (5 minuta priloga o prosvjedima + ravnopravno prisustvo oporbe na javnom servisu), treći je smjena ministra policije Nebojše Stefanovića. Četvrti zahtjev je otkrivanje nalogodavaca ubojstva Olivera Ivanovića, lidera oporbe na Kosovu koji je ubijen 16. siječnja 2018. godine, kao i nalogodavaca napada na Borka Stefanovića i Milana Jovanovića.



Političke stranke nemaju službenu ulogu u organizaciji, ali pružaju logističku podršku i redovno dolaze na prosvjede. Razgovarali smo s nekima od njih na trećem prosvjedu, a njihove razloge za izlazak na ulice možete pogledati na Talasu.

Vučić stvara sistem po uzoru na Putinovu Rusiju

Aleksandar Vučić je stvorio sistem osobne vlasti u kojem je potpuno nebitno tko je na poziciji premijera, ministra, predsjednika Skupštine ili direktora nekog javnog poduzeća – podjela vlasti i vladavina prava su danas u Srbiji obesmišljene. Svakako mu u tome pomaže kontrola medija. Većina biračkog tijela u Srbiji nije aktivna na društvenim mrežama i informira se preko televizije i tiskanih medija među kojima, po čitanosti i gledanosti, dominiraju prorežimski mediji.

Nisam sigurna da je doživotna vladavina opcija, ali je izvjesno da ova i ovakva vlast ne može biti smijenjena na regularnim izborima, bar ne u skorije vreme, a to je trenutno jedno od najvećih pitanja – da li izaći na izbore ili ih bojkotirati.

Prilično je izvjesno da ćemo imati vanredne parlamentarne izbore na proljeće, a opozicija trenutno nema jasan stav o njima. Naravno, uvijek treba imati u vidu kontekst – rješavanje pitanja Kosova koje će neminovno uskoro biti na dnevnom redu pa je moguće da i to igra ulogu u procjenama oporbe.

Glavni argument za bojkot je činjenica da izbori u Srbiji nisu slobodni i pošteni (više o tome ovdje o slučaju lokalnih izbora u Lučanima), ali odluka da se ne izađe na izbore može imati ozbiljne posljedice za daljnje funkcioniranje oporbe. Prije svega zbog nerazvijene infrastrukture i slabog prisustva na lokalu – ako opozicija izađe iz državnih institucija, komunikacija s biračima će biti još teža nego što je sada.



Predsjednik se hvali stranim investicijama i gospodarskim rastom, ali...

Uvijek u tome ima malo istine, ali nije ni blizu toga da bude dovoljno. Točno je da se radi na privlačenju investicija, ali se to radi na poguban način – davanjem ogromnih subvencija iz budžeta za strane investicije. Prošle godine je samo Belgija u čitavoj Europi davala više investicija od Srbije. Pored nerazumnog trošenja, često je posljedica i to da investitori odu kada subvencije isteknu, a ljudi ostanu bez posla.

Što se tiče rasta – i to je jedna prenapuhana priča. Točno je da smo ove godine imali veći rast nego prethodnih, ali to je velikim dijelom posljedica niskog rasta 2017. godine. Prognoza za 2019. je 3,5% što je prilično realno, ali i dalje nedovoljno da bismo sustigli druge zemlje u tranziciji ili neke zemlje u regiji.

Predsjednik se hvali visokim plaćama, ali još uvijek nismo dostigli tu prosječnu plaću od 500 eura o kojoj se toliko priča. Ljudi masovno odlaze iz zemlje, a veliki faktor u tome je nezadovoljstvo poslom. I tu nije riječ samo o visini plaća, već i o sistemu partijskog zapošljavanja koji jamči privilegije uz člansku knjižicu SNS-a dok se ne radi na poticanju poduzetničke inicijative i oslobađanja gospodarstva.

Kada nemate osnovne preduvjete vladavine prava u zemlji, vrlo je teško imati bilo kakvu pravnu ili poslovnu sigurnost. Zbog toga strani investitori ne dolaze sami, već ih se privlači pozamašnim subvencijama, a cilj bi trebao biti suprotan: stvoriti gospodarstvo koje će biti pogodno kako za domaće poduzetnike, tako i za strane investicije – jedan od problema je i vrlo nizak nivo domaćih investicija jer građani Srbije nemaju povjerenja u institucije.