"Psovka je izraz očajanja, neartikulirani urlik srodan šaci u zatiljak kakvu je popio Mamić na bračkoj rivi ili udarcima bodeža kakve su u Londonu zadavali luđaci slučajnim prolaznicima. Kao i teror, ona je toksična, uznemiruje društvo, uspaljuje strasti i izaziva bijes", tvrdi Tportalov komentator Boris Beck u tekstu naslovljenom "OK, prostačimo jer smo ukleti, ali zašto tome plješćemo?".

Beck je u svome komentaru naveo niz slučajeva kad su hrvatski političari u javnom diskursu upotrijebili psovke ili druge, po njemu, neprihvatljive izraze za javnu diskusiju. Već u startu je upitno što je "prihvatljivo", a što nije u jednom društvu koje bi trebalo biti slobodno i u političkom i filozofskom smislu, ali ja bih se više osvrnuo na sadržajni argument Beckove teze. Naime, staviti verbalno izražavanje u isti koš s nasiljem i terorizmom je u najmanju ruku ludost. To je usporedba u rangu onoga kad ultrakonzervativci uspoređuju gejeve i pedofile. Jednostavno ne drži vodu.

Gospodin Beck uzima zdravo za gotovo Ustav RH koji garantira svakome pravo na slobodu mišljenja i javnog djelovanja, znači da svi imamo slobodu izražavanja u javnom prostoru. Psovka je kod nas uglavnom vezana za seks jer je tradicionalno seks uvijek bio tabu tema pa je svaki spomen bio prostakluk kakav se ne bi smio događati javno, nego "isključivo u tvoja četiri zida". Psovka može biti izraz očaja, ali i ne mora. I kad je izraz očaja, bolje je nju upotrijebiti nego muljati i izmišljati neke "pristojnije" načine da prikažeš taj očaj. Po mojem mišljenju, psovka je više izraz iskrenosti, a iskrenost treba cijeniti više.

Navodeći primjere političara, dotakao se Željka Keruma. Kerum je uistinu pokazao svoj prostakluk, ali ne samim izborom riječi koliko izborom argumenata u predizbornoj kampanji. Kad je svoga suparnika optužio zbog stvari koje su navodno, po Kerumovim informacijama, činili Oparini preci, to je nešto vrijedno javne osude, a ne samo psovanje. Vjerujem da su to i birači prepoznali i zato mu nisu ukazali povjerenje u drugom krugu.

Da se razumijemo, ni ja ne mislim da trebamo pljeskati na svaku psovku u javnosti. Međutim, sigurno se ne trebamo ni gnušati nad tim, ne trebamo se praviti anđeli koji nikad nisu ni pomislili, a kamoli izgovorili nešto što se u narodu smatra prostim. Imamo slobodu govora, slobodu javnog izražavanja i tu slobodu trebamo prakticirati. A političarima treba pljeskati ili ih osuđivati radi drugih stvari, a ne izbora riječi u javnom diskursu. Pritom mislim da je izrazito opasno uspoređivati govor s nasiljem. Govor ne može biti nasilan. Frank Zappa je najbolje to objasnio: Ne postoji nešto kao prosta riječ niti postoji riječ toliko moćna da potjera slušatelja da skoči u jezero ili vatru kad je čuje.