Korporatizam je povijesno imao puno značenja, od srednjovjekovnih udruženja obrtnika, trgovaca te vojnih i svećeničkih redova preko socijalističkog termina korporativnog solidarizma do fašističke korporativne države.

Danas se taj pojam većinom koristi da se opiše prevelika moć korporacija koje u sprezi s državom kontroliraju pravne, političke i gospodarske procese u svrhu ostvarivanja profita, monopoliziranja tržišta i suzbijanja konkurencije. Naravno, to je sa ekonomski liberalne pozicije nedopustivo jer je slobodno tržište najefikasniji mehanizam ostvarivanja gospodarskog napretka te je svaki oblik korporativne sprege između države i gospodarstva, u smislu da se koristi utjecaj na političke i pravosudne aktere da se kroje legislative koje će ograničavati slobodno tržište i favorizirati pojedine gospodarske subjekte ili druge interesne skupine, nedopustiv.

U javnosti se smatra da takav korporatizam najviše caruje u SAD-u i da multinacionalne kompanije kroz državne institucije SAD-a kroje ne samo zakone u SAD-u nego i u ostatku svijeta. Budimo realni i recimo da se to često događa, bilo putem legalnog lobiranja ili ilegalne političke korupcije. Međutim, ako je to učestalo i ako je to glavno obilježje gospodarstva SAD-a, onda je za očekivati da će velike multinacionalne kompanije to koristiti da zadrže svoju dominantnu tržišnu poziciju te se lista najvećih kompanija neće mijenjati.

Uzimajući tu realnu pretpostavku u obzir možemo vidjeti koliko je istine u tome da je SAD korporativna država bez slobodnog tržišta. Prema Indeksu ekonomske slobode SAD je 17. zemlja u svijetu te spada u "uglavnom slobodna gospodarstva" i gospodarstvo je tek malo slobodnije od Danske (18. mjesto), Švedske (19. mjesto) i Finske (24. mjesto). Ljestvicu predvode Hong Kong, Singapur, Novi Zeland, Švicarska i Australija koje se nalaze u kategoriji apsolutno slobodnih gospodarstava. U kontekstu korporatizma, 17. mjesto u svijetu po ekonomskim slobodama definitivno otklanja sumnju da SAD-om vlada korporatizam. Više bi smisla imalo optužiti skandinavske zemlje za korporatizam jer se po ekonomskim slobodama nalaze nešto niže na ljestvici što znači da su im gospodarstva malo manje slobodna od američkog.

Ekonomska sloboda je dosta širok pokazatelj i nije definitivan dokaz da u SAD-u ne postoji razgranat „korporatizam“, pa je možda bolje pogledati podatke o tome koliko kompanija uspijeva zadržati svoju prevlast na tržištu, tj. postoji li ono što se naziva kreativna destrukcija.

Kreativna destrukcija je pojam koji je skovao austrijsko-američki ekonomist Joseph Schumpeter, a govori o inovacijama i poslovnim ciklusima. Koncept kreativne destrukcije znači da se ekonomska struktura i procesi stalno mijenjaju iznutra, tako da novo uvijek zamjenjuje staro. Nove tehnologije zamjenjuju stare, novi procesi istiskuju stare, nove kompanije zauzimaju mjesta starima. Zanimljivost je da ideja kreativne destrukcije vuče svoj korijen iz pisanja Karla Marxa koji ju je smatrao negativnom, a filozofski korijen se može pratiti sve do Hegelove i Nietzscheove filozofije.

Tehnološki progres i inovacije stalno proizvode nestabilnosti u smislu ako se pojavi novo tehnološko rješenje, onda u većini slučajeva staro tehnološko rješenje postaje suboptimalno. Nove tehnologije će nužno mijenjati i dotadašnje poslovne procese koji su bili ustanovljeni za funkcioniranje u starim uvjetima. Nužno će se poslovni subjekti koji ne prihvate ili sporo prihvate nove tehnologije i procese propadati, a nove kompanije s znanjem upotrebe tih novih tehnologija i procesa će preuzimati tržište. To je neprekinuti krug odumiranja staroga i nastanka novoga, slično kao i u samoj prirodi krug rađanja i umiranja. Bez kreativne destrukcije nema dovoljno brzog napretka, i gospodarstva u kojoj su ti procesi slabiji tokom vremena zaostaju tehnološki i gospodarski. To se dogodilo SSSR-u i Jugoslaviji koji su zbog nepostojanja kreativne destrukcije u socijalističkoj gospodarskoj doktrini vremenom sasvim zaostali tehnološki za gospodarstvima SAD-a, Japana i zapadne Europe.

Koji je najbolji dokaz da kreativna destrukcija u SAD-u postoji i da korporatizam nije primarno obilježje ekonomije?

Ekonomski časopis Forbes još od 1955. godine objavljuje popis „Forbes Fortune 500“ koji sadrži popis 500 najvećih korporacija u SAD-u. Usporedi li se prvi popis iz 1955. s popisom iz 2017. godine, onda se vidi da je na oba pojavljuje samo 59 kompanija, tj. manje od 12% kompanija je bilo na oba popisa, a više od 88% kompanija s liste Forbes 500 je do 1955. je do 2017. propalo, spojilo se s drugom kompanijom ili su pali s liste 500 najboljih kompanija (po prihodima).

Usporedno s istom listom iz 1990., od top 20 kompanija iz 1990. čak njih 14 je ispalo iz top 20 ove godine. Mnoge od njih su jednostavno tehnološki zastarjele, a nisu se na vrijeme preorijentirale na nove tehnologije i procese pa su ostvarila veliki pad prihoda, kao npr. Kodak i nekoliko naftnih kompanija, a zamijenjene su kompanijama kao Apple (računalne tehnologije), AT&T (telekomunikacije), CVS Health i McKesson (farmacija), Amazon (internetska trgovina) itd.

Postoji metodološki problem što do 1995. na popis nisu bile uvrštene korporacije iz uslužnog sektora. Ipak, čak i ako korigiramo metodologiju zbog tog podatka, obrtaj kompanija na listi je vrlo velik. Od 1955. do 1994. je opstalo samo 30,6% kompanija što znači da je bilo 69.4% novih, ili u prosjeku 8,5 novih kompanija svake godine. Izgleda da se proces kreativne destrukcije ubrzao, vjerojatno uslijed ubrzanja tehnološkog napretka i nastanka novih tehnologija i njihovog uvođenja u poslovne procese. U periodu od 1995. do 2016. (39 naspram 21 godina) 37.6% kompanija je otpalo s popisa a 62.4%  kompanija koje se danas nalaze na Forbes 500 nije bilo na njemu 1995. Fantastičnih 14,2 kompanije svake godine!


Izvor: AEI

Izgleda da je kreativna destrukcija itekako stalna sila u gospodarstvu SAD-a te da se uslijed bržeg tehnološkog napretka samo pojačava. Ona je potrebna da bi se ekonomija stalno pomlađivala i rasla, jer u suprotnom dolazi do stagnacije i postupnog odumiranja ekonomske snage. Još jednom se pokazalo da puno ekonomskih mitova nema nikakvog uporišta u stvarnosti, a njima se istodobno služi da bi se osporila efikasnost kapitalizma.

Ti mitovi su široko rasprostranjeni i u Hrvatskoj, pa čak i institucionalizirani, što koči napredak Hrvatske iz tranzicijske zemlje dogovornog kapitalizma, kakav prevladava u Hrvatskoj, ali ne i u SAD-u, sa sveobuhvatnom socijalnom državom u modernu ekonomski liberalnu zemlju širokih ekonomskih i osobnih sloboda.