Jedna od činjenica života glasi: Hrvati vole socijalizam. Zanemarimo li animozitet prema Jugoslaviji, Hrvati su dominantno socijalisti, bili oni „desnica“ ili „ljevica“. Na hrvatskom političkom prostoru ne postoji stranka koja nije dominantno socijalistička po ekonomskim pitanjima. Od HČSP-a, preko HDZ i SDP, do Laburista, hrvatski politički prostor je ustvari samo široka lepeza podtipova socijalizma.

Posebno smiješno izgledaju oni političari koji prozivaju druge stranke i društveno stanje zbog neoliberalnog kapitalizma. Ili bilo kakvog kapitalizma. Kakav kapitalizam, gospodo? Nedavno je država intervenirala da spasi privatno brodogradilište Uljanik. Trećina zaposlenih radi za državu. Socijalna izdavanja čine dominantan dio proračuna, a javni dug primarno postoji zbog financiranja socijale i pokušaja održavanja neodrživog sistema. Država je preuzela upravljanje Agrokorom, kompanijom čiji su vlasnici dioničari, među kojima nema države. Samo dokazivanje teze da u Hrvatskoj ne postoji ni trag famoznog neoliberalnog kapitalizma je besmislen sam po sebi. Samo lud ili ideološki zatupljen um može pomisliti da Hrvatsku uništava nekakav neoliberalni ili bilo kakav kapitalizam. Država je Bog i batina, o čemu govorimo?

Problem Hrvatske je upravo socijalizam, ali tranzicijski socijalizam, koji je preuzeo neke odlike kapitalizma da bi bio dovoljno profitabilan i produktivan, povećao je razne oblike socijalne pomoći da kupi poslušnost i odanost građana i ostavio političke elite da neformalno upravljaju gospodarskim procesima i stvaraju strukture rodijačkih i prijateljskih veza nepotizma a ne stručnosti.

Među smiješnim političarima koji zagovaraju socijalizam i osuđuju iluziju neoliberalnog kapitalizma najsmješniji su oni koji nesvjesno u nedostatku razumijevanja i razmišljanja prokazuju svoje neznanje. Jedno od vječnih pitanja u hrvatskoj politici koje se većina građana pita s vremena na vrijeme glasi: "Jesu li toliko zlonamjerni ili su samo nesposobni?" Bar jedan od političara nam je sigurno pokazao da češće radi o ovome drugome. Radi se o jednoj od nada SDP-a, Peđi Grbinu.

Peđa je tako, ponesen ljubavlju prema brzom internetu, podržao zahtjev šefice kompanije Ericsson Nikola Tesla da Vlada proglasi 5G tehnologiju, što će reći razvoj bržeg interneta, strateškom i uloži u nju.




Naravno, prvi problem je sama činjenica da jedna privatna kompanija traži od državne izvršne vlasti da njihov poslovni interes podigne na poziciju nacionalnog interesa i uloži u nju. Ne znam odakle šefici Ericsson Nikola Tesla ideja da javno izjavljuje da bi interesi njene kompanije trebali biti i nacionalni interesi, ali moram priznati da me zabavlja to kako se drug socijalist Peđa oduševio jednom takvom klijentelističkom idejom. Mora biti da jednom kada čovjek navikne na klijentelizam on ga prestane smatrati nečim negativnim pa ga čak uzdigne i kao vrlinu.

Ali, ne treba toliko kriviti Peđu, on stvarno nije imao zle namjere, radi se primarno o nesposobnosti tj. nedostatku realne slike svijeta. Gledajte, Peđa je s 20 godina ušao u SDP i ostao do današnjih dana. Rane dvadesete su većini ljudi formativne godine i većina ih provede u skupljanju životnih iskustava, ideja, misli i informacija koje će ih kasnije u životu definirati i usmjeriti, među ostalim i politički. Ali Peđa je već s 20 godina znao dovoljno dobro definirati svoje misli, ideje i stavove i odlučio da je SDP stranka za njega. Što reći? Neki su jednostavno napredniji od drugih pa s 20 godina može postići točku u kojoj je dovoljno siguran da odabere svoj politički, idejni, misaoni i društveni put kroz život. Peđa je jedan od takvih ljudi.

Kako je Peđa već 20 godina u politici, što je pola njegovog života, on se sasvim navikao na to kako stvari u domaćoj politici funkcioniraju. A klijentelističke strukture, posebno one koje se prikazuju kao „strateške“, su dio političke stvarnosti i političkog žargona. Peđa je sasvim naviknut na to i ne vidi više ništa loše u tome. Zbog toga je njegova prva reakcija na zahtjev privatne kompanije da se njen interes za profitom postavi kao nacionalni interes njemu sasvim normalna, pa i poželjna. Glavno da je strateško i blagoslovljeno od strane države.

Naravno, to ne znači da Peđa nije socijalist, baš kao i prosječni političar HDZ-a ili bilo koje druge stranke. Ali, prije svega Peđa je baš kao i većina ostalih hrvatskih političara, posebno onih koji su pola života proveli u stranci, klijentelist.

Nacionalni interes je da se zaposli „naš“ čovjek a ne najstručniji čovjek, nacionalni interes je da se glasa za „našega“ a ne za najboljega, nacionalni interes je da kupujemo „naše“, a ne s najboljim omjerom cijene i kvalitete, nacionalni interes je zaštititi „naše“, a ne pustiti ekonomiju da sama odredi što je najefikasnije te time ostvari rast nacionalnog bogatstva.

Iako se sve stranke međusobno slažu oko podržavanja socijalističkih ekonomskih odluka, njihov način internog funkcioniranja nije inherentno socijalistički, a ni njihov način vanjske komunikacije. Ideologija koja sve stranke spaja politički, ekonomski, sociološki, funkcionalno i komunikacijski se zove NAŠIZAM.

Toliko su internalizirali ideologiju našizma da više i ne vide problem s stvarima koje proizlaze iz nejga, kao što su klijentelizam, nepotizam i korupcija. Tu ideologiju je internalizirao i Peđa, zato i ima instinktivnu reakciju da podrži ideju zahtjeva jedne kompanije da njihove poslovne interese Vlada uspostavi kao nacionalne interese.

To što se radi o privatnoj kompaniji je samo sol na ranu socijalistima koji obožavaju Peđu, ali u suštini to nije ništa drugačije od deklariranja proizvodnje pudinga i juha kao nacionalnim interesom (Podravka).

Da su birači SDP-a normalni socijalisti, a ne skupina kupljenih glasača koji za sitne osobne interese prodaju svoj glas i time podržavaju postupno propadanje Hrvatske te svojoj djeci stvaraju pakao na zemlji, oštro bi osudili Peđinu podršku. Ali ne treba se brinuti za Peđu, lako će on. Teško ćemo mi s njim i sličnima.