Piše: Branimir Perković
2.7.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Piše: Branimir Perković
2.7.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
U javnosti postoje brojni mitovi o raznim temama, od znanosti, ekonomije, biologije do povijesti, zdravlja... Iako ti mitovi većinom ne uzrokuju veću štetu u društvu, neki od njih imaju potencijal da je prouzroče, a samo rijetki imaju toliki odjek da se i zakonski instrumentaliziraju. Jedan od tih mitova je mit o tome da se žene plaća manje u odnosu na muškarce za istu količinu, kvalitetu i tip posla. Imajmo na umu da ovdje govorimo o razvijenim zemljama zapadne Europe, Sjeverne Amerike i Australije, a ne o nerazvijenim zemljama Afrike, Bliskog istoka, Južne Amerike i Azije.
Da bi se moglo razgovarati o ovoj temi prvo treba znati razliku između plaće i zarade, plaće po satu i mjesečne plaće te kako sklonost riziku djeluje na kvalitetu zaposlenja i zaradu. Prvo, plaća je iznos koji poslodavac plaća za nečiji rad, a zarada obuhvaća široku različitost dohotka. Drugo, plaća po satu definira naravno mjesečnu plaću, ali kako je moguće raditi više sati u tjednu od standardnih 8 radnih sati, raditi vikendom, po noći i za blagdan, to može jako puno odrediti konačnu mjesečnu plaću. Rizik je spremnost izlaganja potencijalnu negativnim rezultatima da bi se ostvarili pozitivni rezultati, i racionalan pojedinac može minimizirati vjerojatnost negativnih i vjerojatnost pozitivnih rezultata rizika. Naravno, svatko ima različitu sklonost prema riziku, što se ponekad dramatično razlikuje među pojedincima.
Kako to sve objašnjava razliku u zaradi između muškaraca i žena u uređenim zapadnim društvima? Kada govorimo o plaći, statistički podaci jasno pokazuju da muškarci rade više sati i češće rade blagdanima, vikendom i noću. Svi koji su imali mogućnost rada blagdanom ili noću znaju da se te satnice plaćaju zamjetno više od standardnih radnih sati, ali fizički i psihički je teže za podnositi. Tu se već stvaraju razlike jer žene, u prosjeku, više vrednuju svoje slobodno vrijeme od muškaraca, imaju više izvanposlovnih obaveza i ne odgovara im rad noću.
Rizik stvara razliku u zaradi žena i muškaraca zbog toga što su muškarci u prosjeku spremniji izlaganju riziku, što se više plaća ili što ih brže gura u karijeri. Najteže fizičke poslove obavljaju primarno muškarci, što sa stajališta fizionomije ima savršenog smisla, ali samim time se izlažu i većem riziku od ozljeda. Treba spomenuti i da muškarci češće rade u opasnijoj radnoj okolini. To je ujedno i razlog zašto su milijarderi većinom muškarci, jer uspinjanje do pozicije tolikog bogatstva zahtijeva suočavanje s brojnim rizicima od potencijalne propasti, a žene su u prosjeku manje sklone snositi taj rizik, što npr. ima određene koristi u pogledu vođenja kompanija gdje su se žene pokazale jako uspješne, pa i uspješnije od muškaraca zbog averzije prema pretjerano rizičnom ponašanju.
Kada uzmemo u obzir gore navedene faktore, sasvim je jasno da zarade muškaraca i žena ne mogu biti jednake jer jednostavno nemaju iste radne navike. Međutim, najveća razlika se ipak stvara po pitanju izbora karijere.
STEM područja, koja su danas jedna od najbolje plaćenih poslova, su većinom „muški teritorij“, što nikako ne znači da nema nemali broj briljantnih žena u STEM-u ili da žene nisu imale presudan utjecaj na povijesni razvoj tih disciplina. Ali, jednostavno su u prosjeku manje zainteresirane. Naravno da treba svu djecu, i mušku i žensku, pokušati zainteresirati za STEM jer su to jako vrijedne discipline i s osobne i društvene strane, ali prisiljavati žene da rade ono što ne žele ili sabotirati muškarce da se smanji njihov udio, je kontraproduktivno i nepošteno prema oba spola jer individue prisiljava/sprječava da rade ono što žele.
Sve navedeno je razlog zbog kojeg postoji razlika između zarada žena i muškaraca, ali dio mita je i da su žene u razvijenim zemljama manje plaćene za isti posao s istim kvalifikacijama, istim uloženim trudom i vremenom. Ta teza sasvim pada na zakonskoj bazi, jer je to svugdje protuzakonito i strogo kažnjivo. Ali, najviše od svega taj argument trećeg vala feminizma, koji je postao toliko popularan da ga ne samo mainstream mediji nekritički ponavljaju, nego i vodeći političari, pada u vodu kada se propita zdravom ekonomskom logikom.
Zašto bi vlasnik određenog poslovnog subjekta, kojemu je naravno u interesu ostvarivanje dobiti, platio muškarca više nego ženu ako će mu žena za manju plaću napraviti isti posao, istom kvalitetom i istim intenzitetom? Da je to stvarno istina, koji bi racionalni vlasnik poduzeća zapošljavao ikada ijednog muškarca ako može za manje novaca dobiti ženu koja će napraviti istu količinu posla, istom kvalitetom i istom brzinom? Pretpostavka da je to tako sugerira da svi poslodavci (i muškarci i žene) svojevoljno sabotiraju žene te prihvaćaju manju dobit samo da bi bili seksisti i diskriminirali žene. Neupitno je da postoje i takvi poslodavci, ali zar je racionalno misliti da su svi ili većina poslodavaca takvi? Nije li svakom vlasniku u interesu ostvarivanje profita kroz poslovanje, a zapošljavati muškarce u toj situaciji bi bilo sasvim ekonomski neracionalno. Bila bi to poslovna ludost, dapače poslovno samoubojstvo.
Iskreno, ovaj mit je čista ludost proizašla iz kuhinje trećeg vala feminizma, a ljudi vole šokantne negativne vijesti pa se proširio na sve sfere društva, uključujući visoku politiku, i pokazuje koliko je lako ljudima isključiti racionalni, analitički dio uma kada su pod pritiskom kolektiva da nešto prihvate kao samoevidentnu istinu iako ni s aspekta racionalnosti ni ekonomske logike nema smisla.
Ne želim osuđivati feminizam kao takav jer smatram da je feminizam povijesno jedan racionalan, liberalan, oslobađajući pokret koji je sasvim u skladu sa liberalnim stavovima. Dapače, feminizam je samo grana liberalizma, stoga slobodno mogu reći da sam feminist, ali treći val feminizma (iako je navodno počeo i četvrti) je jedna histerična, iracionalna, neliberalna, lažljiva, isprazna ideologija koja ne donosi ništa dobro ženama, ali i ženama i društvu općenito donosi puno štete jer stvara sukobe i podjele koji realno ne postoje.
Jedna od feministica koja je stala protiv takvog tipa toksičnog feminizma je Christina Hoff Sommers koja aktivno pokušava vratiti feminizam na put istine te često raskrinkava laži trećeg vala feminizma kao što je razlika u plaći između muškaraca i žena. Toplo preporučujem svima da pogledaju seriju njenih video uradaka na Youtube kanalu pod nazivom „Factual feminist“ gdje raskrinkava sve laži trećeg vala feminizma. Moderni feminizam je postao pokret mržnje prema ženama jer njemu nije cilj osloboditi žene kao neovisna i slobodna bića, nego ih pokušavati pretvoriti u muškarce, što je samo po sebi negiranje ženstvenosti i posebnosti ženskog spola koji ne samo da obogaćuje, nego omogućuje svijet oko sebe.