Što vam prvo padne na pamet kad se spomene Teksas? Osim riđokose šake pravde koja gura zemlju kada radi sklekove, vrlo je vjerojatno da će vam prve asocijacije biti „zadrto“, „krkanski“, „zaostalo“. Zapravo, percepcija Teksasa u javnosti ne samo u SAD-u već i Europi je vrlo iskrivljena. Teksas ima jednu od najnižih stopa nezaposlenosti, dom je preko 50 najmoćnijih kompanija ne samo SAD-a već i svijeta, a ekonomski je najmoćnija savezna država SAD-a. Kako je to moguće? Divlji kapitalizam koji gazi i jarmi radni narod?

Zapravo, Teksas je savezna država koja ima najveći stupanj imigracije i rasta stanovništva, najveći je izvoznik i 12. ekonomski najsnažnija regija na svijetu. Samo u zadnjih 15 godina, povećao je broj stanovnika za 6 milijuna. Očito je Teksas ne samo ekonomska sila, već i vrlo poželjno mjesto za život što govori u prilog tome da je 1,5 milijuna Amerikanaca preselilo u Teksas iz drugih saveznih država. Od krize 2008. godine, Teksas je stvorio više radnih mjesta nego ijedna druga savezna država. No, jesu li stanovnici snosili posljedice ili uživali blagostanje ovog rasta? Naime, Teksas ima relativno niske stope poreza u odnosu na ostatak SAD-a iako su netipično raspoređeni. Porez na dohodak ne postoji iako zaposlenici plaćaju federalni porez. Porez na promet je nešto veći od prosjeka s oko 8.25% efektivnog poreza na promet ili „sales tax“, a porezi da dobit kreću od vrlo niskih 1%.

No, porezi ne čine cijelu sliku uspjeha ove savezne države. Porezi sami po sebi ne predstavljaju problem ukoliko je vrijednost koja se njima plaća barem ista ili veća od uložene. Visoko kvalitetan obrazovni sustav, zdravstvo, infrastruktura i institucije mogu biti bitan multiplikator i temelj funkcioniranja društva.

Regulacija i upravljanje javnim politika predstavljaju zapravo najbitniji element uspjeha. Naime, Texas ima opuštene zakone o izgradnji stambenih objekata, tako da troškovi izgradnje kuća su u pravilu gotovo jednaki cijeni materijala i rada. Također, dostupnost prostora i opušteniji urbanistički planovi omogućuju vrlo povoljne cijene stanovanja. Radnici u Teksasu ne samo da imaju veće prihode zbog nižih poreza, nego i veći dio primanja koje im ostaje nakon podmirivanja troškova stanovanja. Time više svojih prihoda mogu trošiti za druge potrebe, potičući lokalno gospodarstvo.

Drugi ključan razlog leži u tome što Teksas odbija protekcionistički nastupati prema poduzetništvu te potiče konkurenciju i ulazak iste na tržište. Nitko ne smije biti „sveta krava“. To je prouzročilo raznoliku ekonomiju koja je daleko otpornija na eksterne šokove kao što su; cijene nafte i promjene na financijskim tržištima. Tržište rada je vrlo deregulirano i započeti posao ili zapolisti se u određenim nekritičkim zanimanjima ne traži licence, odobrenja ili regulirane kriterije. Kako bi se borili s automatizacijom i odljevom poslova u „jeftnije“ zemlje Azije, loklani političari su umjesto protekcionizma izabrali deregulirati tržište rada i poslovanja. Time su osigurali brz i lagan način početka poslovanja i stvaranja novih poduzeća, obrta i potencijalnih giganta.

Teksas ima najbolji sustav obrazovanja na svijetu te 4 od 100 najbolji sveučilišta, a samo 27 milijuna stanovnika. U drugu ruku Njemačka sa svojih 81 milijun stanovnika ima samo jedno, a Francuska koja broji 66 milijuna stanovnika niti jedno sveučilište u 100 najboljih.

Istovremeno, poznata ikona SAD-a, San Franciso, grad koji slovi kao rodno mjesto hippie pokreta, slobode i demokracije ima nevjerojatnih problema s odljevom poslova te nesnosivo visokim cijenama stanovanja. Koji je razlog visoke cijene stanova tamo? Problem je zapravo kombinacija loše politike, kočenja rasta i kontradiktornih poteza koji se iako predstavljaju kao demorkatični procesi zapravo svode na zabrane i ograničenja.

Prvi dio problema leži u koncentraciji poduzeća koja povećavaju potražnju za radnicima te nude visoka primanja. Ukoliko odjednom u gradu imate sve više ljudi koji imaju sve više novca, možete očekivati kako će se dogoditi dvije stvari. Ili će sektor stanogradnje početi raditi luksuzne kuće i zgrade ili ukoliko ne može, stanodavci će početi vršiti pritisak i dizati cijene najma i prodaje. San Francisco je nažalost doživio drugu situaciju.

S obzirom da je San Francisco površinom relativno malen, nema prostora za izgradnju stambenih objekata na drugim površinama, jedino rješenje je graditi veće zgrade. No, većina stambenih zona u njemu nema više od 4-5 katova visine. Također, sve daljnje površine na kojima bi se stambene zone mogle širiti su zaštićene i već 40 godina nije moguće širenje grada u dostupan periferni prostor. Razlog tome je regulacija iz 1980-ih koja je trebala spiječiti „urbanizaciju“ grada i zadržati poznatu „vizuru San Francisa“. Nevjerojatno specifičan propis zabranjuje izgradnju zgrada čija visina može zasjeniti bilo koji park ili trg na duže od jedan sat nakon izlaska i jedan sat nakon zalaska sunca.

Samim time ne postoje visoke stambene zgrade, cijena stanovanja raste, a najviše su pogođeni najsiromašniji stanovnici čiji dosadašnji domovi postaju preskupi i prisiljeni su na odlazak. No, to nije sve, referendumima je višestruko izglasana zabrana širenja i izgradnje visokih zgrdada unutar stambenih zona i mnoge površine i zgrade zaštićene su od preinaka te moraju zadržati svoj postojeći izgled. Očuvanje baštine ima kulturnog smisla, no trebaju li najranjiviji članovi društva ispaštati radi ovakvih nevjerojatnih regulacija i slijepe zaluđenosti „zaštitom“ vizure grada? Ovdje se ustvari radi o sprezi interesnih skupina vlasnika nekretnina koji koristeći netržišne metode čuvaju svoje skoro kartelne pozicije.

Kroz demokratske mehanizme moguće je vršiti pritisak na ograničenje i zaustavljanje izgradnje stambenih projekata tamo gdje bi oni koristi cijeloj zajednici. Demokratski procesi naime trebaju služiti na korist društva, a ne kao sredstvo za osiguravanje vlastitog ekonomskog probitka i utjecanja na tržište na štetu drugih.

Stanovnici San Francisca, nakon što podmire svoje stanarine ili kredite, ostaju s manje primanja od stanovnika Teksasa i samim time, zbog toga što plaćaju neefikasni kartel koji ne dodaje nikakve nove vrijednosti, ne mogu podupirati lokalno gospodarstvo. To ima negativni efekt na cijelu zajednicu. Manje prometa za obrte, mala poduzeća i velike firme znači i manje prihoda od poreza za javne usluge. Visoka regulacija i visoki porezi i visoke cijene nekretnina i poslovnih prostora znače da će se firme jako teško odlučiti započeti poslovanje u gradu kojem stopa rapoloživog dohotka stanovnika pada. To vodi u spiralni pad cijelog gospodarstva na području grada i okolice i stvara dodatne društvene i političke probleme.

Površni pogled na stvar znači da vrlo često laici okrive poduzeća koja ne plaćaju dovoljno za „skup život“ u takvim gradovima. Pad kupovne moći zapravo je u ovom slučaju jasno vidljiv zbog jako loše vođene politike koja je trebala potaknuti rast, demokratizaciju i edukaciju kao tri temelja izgradnje blagostanja. Umjesto toga, San Franciso je loš primjer lobiranja, politikanstva i protekcionizma lažno predstavljenog kao „briga za zajednicu“.