Dok je hrvatska javnost bila fokusirana na Agrokor, i u svijetu su se događale stvari iz kojih se može izvući dobra lekcija. Jedna od njih se dogodila po pitanju odnosa poslovnih subjekata prema kupcima i dobar je pokazatelj moći samoregulirajuće snage slobodnog tržišta.

Zrakoplovna kompanija United Airlines je izbacila putnika iz prebookiranog leta za Chicago na međunarodnom O`Hare aerodromu, i to vrlo nasilno. Kako živimo u digitalnom dobu gdje svatko ima multimedijalni uređaj pri ruci, sve je snimljeno i vrlo brzo završilo u bespućima interneta.

Reakcija javnosti je bila vrlo energična i u svega nekoliko dana kompanija je izgubila skoro milijardu dolara vrijednosti, što je bio drugi najveći pad na S&P burzovnom Indexu, u samo jedan dan nakon objave videa u ponedjeljak. Vodstvo kompanije se moralo javno ispričati, no prva isprika je bila loše prihvaćena (gdje možemo potegnuti i paralelu s lošim Agrokorovim kriznim managamentom), stoga se kompanija morala dvaput ispričavati u jednom danu. Apropo toga, loš krizni management, ali ipak svjetlosnim godinama ispred Agrokorovog.

Primarnu ulogu je igrao pritisak javnosti, na koju se nadovezala i konkurencija s osuđivanjem i ismijavanjem postupaka United Airlinesa. Sve to je ustvari kolektivna kazna subjekata na tržištu i sankcioniranje nepoželjnog ponašanja, bilo ono nemoralno, nasilno, rasističko, nepošteno ili druge opće nepoželjne karakteristike. U tim uvjetima, one tvrtke koje ne poprave ponašanje koje javnost smatra nepoželjnim, trpe financijske gubitke i na kraju propadaju. To je snaga tržišta, tj. to je kolektivna snaga individualnih nastojanja raznih pojedinaca da svijet učine što boljim. Ne vjerovati u tu snagu znači ne vjerovati u čovjeka, u humanističke ideale, kulturu i moral. I zbog toga je liberalna ekonomija ta koja stvara boljeg čovjeka, a ne socijalistička, jer socijalistička pretpostavlja da su ljudi inherentno zli, nepošteni, pokvareni, glupi i kvarni, da ne mogu samostalno donositi racionalne odluke na svoju dobrobit i dobrobit samog društva.

Kako na tržištu postoji veliki broj subjekata, a i subjekti koji nisu nužno povezani s određenim tržištem imaju na njega utjecaj, samoregulirajući mehanizam ima i eksterne i interne poticaje te nijedno centralizirano tijelo ne može zamijeniti toliki broj informacija i aktera koji djeluju na odluke tržišnih subjekata. To ne znači da apsolutna nikakva regulacija ne treba postojati, pa čak i državna, ali ona mora biti minimalna, oko općih principa kod kojih se ne može raspravljati po pitanju sigurnosti, ali što manje utjecati na individualne i poslovne odluke subjekata na tržištu.

Kada se tržištu ostavi prostor da se samo regulira, ono će težiti najoptimalnijem iskorištenju resursa i najoptimalnijem odnosu prema etici, moralu i pravdi. Preduvjet za to je da odluke svih subjekata budu što slobodnije, od samih proizvođača proizvoda i usluga do potrošača. Potrošači će sankcionirati opće neprihvaćeno ponašanje, a oni proizvođači koji ne slušaju želje i zahtjeve potrošača će propasti dok na njihovo mjesto dolazi konkurencija koja bolje zadovoljava želje i potrebe kupaca, kako za proizvodima, tako i za drugim aspektima poslovanja kao što su moralna pitanja. Dakako, država tu ima ulogu, ali ona je primarno u osiguravanju ravnopravnog zakonskog okvira u kojem neće biti „jednakijih među jednakima“ i u smanjenju informacijske asimetrije između proizvođača i potrošača kao i između samih proizvođača.

Kada govorimo o moralu i poštenju, sasvim je jasno da socijalizam stvara manje moralne i poštene ljude. Istinitost te tvrdnje se može utvrditi na temelju „World Giving Indeks“, indexa solidarnosti o kojem sam već pisao, ali možda je još bolji pokazatelj sami eksperiment o razlika u poštenju između ljudi iste nacionalnosti, iste povijesne kulture, ali odgojenih u različitim sistemima.

Takav eksperiment je proveden u Berlinu 24 godine poslije pada Berlinskog zida i ujedinjenja dviju Njemački, Zapadne pod kapitalističkim uređenjem i Istočne pod socijalističkim. Eksperiment je bio relativno jednostavan. Od ispitanika se tražilo da bacaju kocku 40 puta i zapisuju brojeve koje su dobili. Poticaj za laž je bio taj što je obećano do 6 eura s obzirom na ukupni rezultat, tj. ako je ukupni rezultat bio relativno nizak, dobili bi manje novca, a ako je bio visok - dobili bi više. Ispitivači nisu mogli znati koje brojeve na kocki ispitanici stvarno dobivaju pa time ni zbirni rezultat, stoga je sve ovisilo o povjerenju. Ipak, statistika je jasna, vjerojatnost da kocka padne na određenu stranu je ista za svaki broj, a distribucija brojeva poslije 10.000 bacanja (250 ispitanika po 40 bacanja) mora biti gotovo savršeno jednaka. Ako ljudi u prosjeku lažu, veći brojevi će biti učestaliji da bi lažima o veličini brojeva dobili više novca, iako se radilo o minornom maksimalnom iznosu od 6 eura, te je poticaj za varanje bio minimalan. Poslije 40 bacanja i ukupnog rezultata, ispitanici su popunjavali ankete o tome gdje su živjeli u kojem desetljeću, Istočnoj socijalističkoj ili Zapadnoj kapitalističkoj Njemačkoj.

Autori su otkrili da su ljudi koji su živjeli u Istočnoj Njemačkoj u prosjeku duplo više lagali od ljudi koji su živjeli u Zapadnoj Njemačkoj. Također su gledali i koliko vremena su ljudi proveli u Istočnoj Njemačkoj prije pada Berlinskog zida. Što su ljudi više bili izloženi socijalizmu, to su bili spremniji lagati. A radilo se o maksimalno 6 eura. Razmislimo malo kakvi bi bili rezultati da se radilo o stotinama i tisućama eura. Cijelo istraživanje možete pročitati ovdje.

Na prvi pogled možda nekome nije jasno kakve veze ima događaj s United Airlinesom s ovim eksperimentom, ali ima itekako.

Kapitalizam i slobodno tržište funkcioniraju upravo zbog toga što se baziraju na poštenju, dogovoru i suradnji, s minimalno (idealno nimalo) prisile. Takvo okruženje stvara i ljude koji svojevoljno surađuju i jedni drugima vjeruju. Kapitalizam sankcionira nepošteno i nemoralno ponašanje upravo zbog toga što kapitalizam ne može funkcionirati u uvjetima neravnoteže u pravima, nepoštenja. Ustvari može funkcionirati, ali uvijek će se pokušavati samokorigirati pod pritiscima raznih subjekata na tržištu. Jednostavno mora da bi opstao. Problem stvara država kada uplitanjem u tržišne procese, spašavanjem kompanija, subvencioniranjem podobnih iskrivljuje taj proces i stvara gospodarski sustav koji funkcionira kao paradržavna klijantelistička organizacija, koja opet nije održiva osim ako se konstantno ne „krpaju rupe“ kao npr. zaduživanjem. A to samo odlaže propast. Što se država više miješa u tržište (osim u minarhističkim elementima), ona ga više iskrivljuje i u konačnici stvara sustav koji niti je kapitalizam niti socijalizam, a vuče sve ono najgore iz oba sustava. Podsjeća li vas to možda na jednu grupicu zemalja?

Ipak, nemojte kriviti isključivo socijalizam za sve. Nakrivo je bilo zasađeno još puno prije socijalizma. A možda smo bili socijalisti prije pojave socijalista. Nepriznata povijesna avangarda. Ali, o tome drugom prilikom.