Kad pričaju o slobodnom tržištu, mnogi ne razumiju što to uopće znači, a zatim pretpostavljaju da netko misli kako je apsolutno slobodno tržište moguće.

U raspravama o socio-ekonomskim pitanjima često se koristi sintagma "slobodno tržište", bilo kao kritika neke pojave, opis ili pojašnjenje. Radi se o frazi koja opisuje neki skup karakteristika danas prevladavajućeg socio-ekonomskog sustava, bar u razvijenim državama. No, ipak se može primijetiti da rijetki koriste taj termin u pravom smislu, ponajviše kritičari, ali često i oni koji ga zagovaraju.

Iako se radi o nečemu što bi trebalo predstavljati temeljni pojam koji se treba poznavati da bi se moglo kritizirati ili hvaliti današnji prevladavajući socio-ekonomski model, ipak ga različiti ljudi koriste u različitom kontekstu i sa sasvim različitim značenjem na umu. To nije ništa čudno, često se temeljni pojmovi zanemaruju i uzimaju kao očiti, iako se baš iza temeljnih pojmova krije velika kompleksnost bez čijeg razumijevanja je svaka rasprava o izvedenicama iz tih temelja nužno kriva.

Postavke slobodnog tržišta nipošto nisu očite ni jednostavne te je potrebna cijela knjiga samo za objašnjavanje onoga što slobodno tržište predstavlja. Ali glavne crte nerazumijevanja se mogu opisati i obrazložiti.

Prvo je nužno razbiti prevladavajuću ideju da se pod slobodnim tržištem misli na savršeno slobodno tržište, bez mana, koje je neupitno uvijek u ravnoteži te funkcionira uvijek i svakoj situaciji. Iz tog nerazumijevanja proizlazi kritika da stvarno slobodno tržište nikada nije postojalo pa je svaka rasprava o njemu naivna i uzaludna. No činjenica je da nitko nikada nije tvrdio da postoji nešto kao apsolutno slobodno tržište. Posebno ne netko od idejnih utemeljitelja ideja slobodnog tržišta i ekonomskog liberalizma. Ni A. Smith, ni D. Ricardo, ni F. Hayek, ni M. Friedman, ni Mises (...) nisu tvrditi da postoji nešto kao što je apsolutno slobodno tržište ili da ono može postojati. Dapače, tvrdili su da je određena razina društvene prisile tj. država nužna. Neki su, kao Mises, liberalizam smatrali sasvim suprotnim anarhizmu. Apsolutno slobodno tržište može samo teorijski postojati u anarhističkim društvima, ali liberali su uvijek tvrdili da je takav pristup slobodnom tržištu utopijski (ili distopijski).

Ali to ne znači da je težnja za što slobodnijim tržištem naivna ili uzaludna. Empirijski podaci pokazuju veliku povezanost između ekonomskih sloboda i bogatstva neke države. Da slobodno tržište jako korelira s bogatstvom nije uopće upitno. Čak nisu ni potrebne neke komplicirane analize, samo je potrebno pogledati listu ekonomski najslobodnijih država i primijetiti da se radi o najbogatijim društvima na svijetu. Slobodno tržište (tj. ekonomske slobode) nije jedini preduvjet bogatog društva, samo nužan. To je poanta ekonomskih liberala, a ne da će ukidanje svih poreza odjednom dovesti do prosperiteta. Zbog toga postoje outlineri tj. države koje, iako su siromašnije od nekih drugih država, imaju slobodnije tržište, kao npr. Kosovo ili Makedonija.

Idejni odnos prema slobodnom tržištu stoga nije apsolutistički. Ono predstavlja ideal prema kojem treba težiti iako je sasvim jasno da je nedostižan u apsolutnom smislu. Isto je i s idejom individualnih sloboda. Liberali ne smatraju da su apsolutne osobne slobode dostižne ili čak poželjne. Apsolutne osobne slobode ne mogu egzistirati u društvu jer se osobne slobode jednog pojedinca često nalaze u koliziji s osobnim slobodama drugog. Potrebno je ostvariti stabilnu ravnotežu u kojoj svaki pojedinac može apsolutno prakticirati svoje slobode sa slobodama drugih, a bez da slobode jedne osobe narušavaju slobode druge osobe. Taj balans nije uvijek jednostavan za odrediti, ali se teži maksimizaciji osobnih sloboda svih bez da jedna osoba narušava slobode drugih.

Tijekom vremena su razvijani mnogi koncepti za utvrđivanje prave ravnoteže osobnih sloboda u društvu imajući na umu društvenu kompleksnost i međusobne razlike među pojedincima. Iz toga proizlazi koncept jednakosti prilika, koji je u suprotnosti s konceptom jednakosti rezultata. Liberali sasvim prihvaćaju da svi ljudi nisu rođeni jednaki u smislu da imaju iste karakteristike, sposobnosti i težnje, ali naglašavaju da svima treba dopustiti slobodno izražavanje svojih sloboda sve dok se time ne narušavaju pravo drugih na njihove slobode. Isti odnos vrijedi i za slobodno tržište, a iz nerazumijevanja prirode i kompleksnosti prava, dužnosti i ograničenja raznih subjekata, bilo oni pojedinci ili gospodarski subjekti, proizlazi često miješanje protržišnih i prokorporativnih ideja.

Upravo zagovornici slobodnog tržišta su protivnici bilo kakvih oblika prisile i narušavanja tržišne utakmice, što ne uključuje samo državu koja često ograničava tržišne mehanizme nego i neformalne (ponekad formalne) dogovore velikih gospodarskih subjekata koji svojom monopolskom ili kartelskom pozicijom na tržištu (jedan gospodarski subjekt ili nekoliko njih kontrolira dominantni dio tržišta) ograničavaju nesmetano kolanje gospodarskih tokova i ulazak malim poduzetnicima na tržište. Doduše, monopoli i karteli to često rade u dogovoru s državom, lobirajući za protutržišne zakone potplaćivanjem političara ili prikazivanjem svojih interesa kao interesa cijelog gospodarstva. Ekonomski liberali su od najranijih dana bili svjesni opasnosti da "veliki" ograniče male. Zbog toga je svaki ekonomski liberal ujedno i zagovornik antimonopolskih i antikartelskih zakona, koji su garantirani pravosudnim aparatom i državnom prisilom.

Monopoli i karteli su ekonomski suboptimalni i narušavaju slobodno tržište te ekonomski liberal ne može biti zagovornik korporatizma. Stoga treba razlikovati pro-business i pro-market stavove. Prvi zagovaraju favoriziranje velikih naspram malima, a drugi su za slobodnu tržišnu utakmicu bez ograničavajućih monopolskih i kartelskih organizacija, bile one podržane od strane države ili nastale kao dogovor bez posredstva države. Milton Friedman je poznat po gorljivom stavu da su jedni od najvećih neprijatelja slobodnog tržišta upravo korporacije koje upotrebom svoje političke i ekonomske moći zagovaraju protutržišne mjere kao što su carine, nepotrebni pravilnici, inspekcije, preveliki porezi i sl. Često smo svjedoci da su upravo veliki gospodarski subjekti glavni zagovornici uvođenja novih poreza, minimalca, regulacija i ograničenja. Oni su zbog svoje veličine, posebno ako imaju monopolsku poziciju na tržištu, sposobni i voljni podnijeti nova opterećenja jer u zamjenu dobivaju ulazne barijere na tržištu koje ih štite od konkurencije.

Popularizacijom ekoloških tema a posebno preuzimanjem ekološkog pokreta od strane ljevice popularizirana je kritika slobodnog tržišta i ekonomskog liberalizma s aspekta neodrživosti i navodnog odsustva slobodnotržišnog rješenja za probleme onečišćenja. Ali i to je samo pokazatelj nepoznavanja ideje slobodnog tržišta i ekonomskog liberalizma koje proizlazi iz neshvaćanja da zagovornici slobodnog tržišta (bar velika većina njih) nikada nisu bili zagovornici apsolutno slobodnog tržišta ili nekakvog oblika anarhokapitalizma. Anarhokapitalizam kao podgrana anarhizma postoji, ali ono nije nikada bilo spojivo s idejom klasičnog liberalizma i prevladavajućim misliocima ideje slobodnog tržišta.

Zagovornici slobodnog tržišta su davno shvatili da neki gospodarski subjekti mogu stvarati troškove drugim pojedincima i gospodarskim subjektima oko sebe bez njihovog pristanka. Naftne kompanije mogu nemarom prouzrokovati gubitke poljoprivrednicima, ribarima, turističkom sektoru itd. Tvornice koje koriste otrovne kemikalije mogu namjerno ili nenamjerno onečistiti okolno područje pri čemu okolno stanovništvo i kompanije snose troškove. Tvornički pogoni koji stvaraju puno buke ili ispuštaju otrovne plinove narušavaju kvalitetu života okolnog stanovništva. Primjera u kojima ekonomske slobode jednih stvaraju troškove drugima je puno i ekonomski liberali su sasvim svjesni te činjenice. Zbog toga postoji koncept negativnih eksternalija, kada radnje i poslovanje jednog pojedinca ili kompanije stvaraju troškove za druge pojedince, kompanije i društvo.

U tom slučaju je sasvim opravdano pravno prisiliti stvaratelja negativnih eksternalija, onečišćivača, da podmiri troškove koji nastaju njegovim obavljanjem gospodarske aktivnosti. Kako je nepraktično tražiti da se svakom pojedincu ponaosob uplaćuje određen novčani iznos kao kompenzacija, onda se prihvaća uloga države ili lokalnih vlasti da naplaćuju i penaliziraju stvaranje tih negativnih eksternalija. U tom procesu nije toliko bitan financijski aspekt nego deincentiviziranje stvaratelja negativnih eksternalija da ih nastavi i dalje stvarati te ga se time neizravno prisiljava da uvede strože ekološke standarde i time smanji onečišćavanje. Neki načini su porez na ugljik i trgovanje ugljikom, prvi kao direktno sankcioniranje onečišćivača, a drugi kao određivanje dopuštene granice emisije CO2 gospodarskim subjektima i omogućavanje trgovanja dopuštenim količinama emisije, pri čemu se nagrađuju oni koji postupno smanjuju svoje emisije jer mogu prodati "dopuštenje", a kažnjavaju oni koji nastavljaju s istom razinom emisije CO2.

Ideja je, naravno, postupno smanjivanje ukupne dopuštene količine, ali s vremenom prilagodbe bez naglih ekonomskih šokova za poslovanje. Puno je modaliteta o kojima ekonomski liberali raspravljaju u kontekstu smanjivanja negativnih eksternalija i borbe protiv onečišćenja, a ideja da zagovornici slobodnog tržišta nemaju rješenja za ekološke probleme je sasvim promašena.

Postoji još mnogo aspekata ideje slobodnog tržišta koji se ne razumiju i simplificiraju te ih je nemoguće sve staviti u jedan članak. No bitno je objasniti da koncept slobodnog tržišta ne predstavlja nekakvu anarhističku utopiju (ili distopiju) te da se iza naoko jednostavne ideje krije kompleksan teoretski okvir koji je potvrđen empirijom. Potrebno je poznavati glavne crte temeljnog koncepta prije rasprave o njegovim učincima, bilo s aspekta kritike ili afirmacije.