Prema zadnjem istraživanju Crodemoskopa Živi zid je postao treća politička snaga u Hrvatskoj. Tijekom prošlih mjesec dana to je jedina stranka, među najpopularnijima, koja je zabilježila rast potpore dok su HDZ, SDP i Most zabilježili pad popularnosti. I dok se mediji čude ovom strelovitom skoku i objašnjavaju ga "protestnom konzistentnošću" saborskih zastupnika Živog zida, ja u ovom trendu vidim nešto jako zabrinjavajuće.

Što predstavlja stranka čija potpora strelovito raste? Popularnost su postigli borbom protiv "stranih" banaka, obećavajući oprost dugova koji se može realizirati samo nacionalizacijom tih "stranih" banaka. Obećavaju blagostanje tiskanjem novca i inflacijom, glavni su izvor lažnih vijesti kojem sve veći broj poklonika nekritički vjeruje, a njihov je glavni cilj da Hrvatska ne sklopi međunarodne sporazume o trgovini sa svijetom. Što će nam to kad Slavonija može hraniti cijelu Hrvatsku?

Takvo je razmišljanje pogubno za ekonomiju, takva politika bi nas uništila nakon par mjeseci jer niti je uvoz loš, niti je međunarodna trgovina loša, niti je hrvatsko gospodarstvo nesposobno za izvoz na Zapad, niti Slavonija može "hraniti cijelu Hrvatsku". Ali ovakve našističke ideje, u kojima prednjači Živi zid, jesu nešto najgore što se dogodilo našoj politici i narodu. Uspon Živog zida znači da je narod propao ne samo materijalno, nego i moralno i intelektualno, u svakom pogledu.

U zadnje vrijeme Živi zid se zalaže protiv poreza, ali to je stranka koja je prva za nacionalizaciju svega živog i neživog. Kako uskladiti tako moćnu državu i neoporezivanje? Jednostavno, njihovo rješenje je sustav poput onoga na Kubi. Država se brine za sve: besplatno obrazovanje i zdravstvo, još ti nađe posao kad završiš školu i onda na tom poslu provedeš cijeli radni vijek. Neće vam reći da ćete primati plaću manju od 30$ i da si nećete moći priuštiti nikakav "luksuz" koji prosječni Hrvat i danas, u ovakvoj polusiromašnoj državi svakodnevno koristi - poput interneta, relativno modernih automobila i slične "sitnice".

Ako potražimo izvor našističkih ideja Živog zida i njihovog još osebujnijeg članstva, stvari postaju zanimljivije. Otkud tolika mržnja prema uvozu, "stranoj" robi, "stranom" kapitalu i "stranim" investicijama? Otkud tolika mržnja prema Zapadu koja ide čak do te mjere da bi oni prekinuli trgovinsku suradnju hrvatskih gospodarstvenika sa Zapadom?

Dok se diljem Europe populariziraju krajnje desne populističke stranke, kod nas Živi zid prolazi "ispod radara" jer njihovu retoriku će malo tko doživjeti kao krajnje desni populizam. Zašto? Zato što ne napadaju isključivo Srbe i muslimane, što je glavna odlika hrvatskih ekstremnih desničara. Živi zid otvoreno ne voli - strance. Zapadnjake. Pod izgovorom da su to "imperijalisti", "kolonizatori" itd. Provjerite malo nacističku retoriku 1930-ih i izjave Adolfa Hitlera i vidjet ćete da su njegovi motivi bili vrlo slični: antikapitalizam, nazivao je Zapad imperijalistima i širio antagonizam prema Zapadu i njegovim masonima koje je često volio prozivati.

Nacionalsocijalizam u svom izvornom obliku može se uspoređivati s retorikom Živog zida. Iako živozidaši, bar zasad, ne ističu nikakve teritorijalne pretenzije prema drugim narodima niti rasizam, iako nemaju izražen antisemitizam, istaknuti članovi Živog zida priznaju svoju privrženost nekim Hitlerovim stavovima. Ne zaboravimo, glavni Hitlerov argument za antisemitizam bio je u činjenici da su mnogi Židovi u Njemačkoj bili bogati vlasnici obrta, trgovci i bankari. Njegova prva ekonomska odluka bila je posebni porez na bogatstvo koji su morali plaćati Židovi koji su imali neki biznis. Dakle, gradio je slavu na zavisti siromašnog naroda koji je tražio krivce u unutarnjim i vanjskim neprijateljima, a najlakše ih je bilo usmjeriti na mržnju spram onih koji imaju više od njih.

Vjerujem da veći dio članova i simpatizera Živog zida nije ni svjestan kamo takva politika vodi. Možda čak nisu svjesni ni sami lideri stranke. To je politika neznanja, populizma i našizma. Za njenu popularizaciju odgovorne su dvije najjače hrvatske stranke.

HDZ i SDP već dvadeset godina provode politiku privilegija. Njima državni proračun služi kao trgovina za kupovinu glasova i način da se oduže onima koji su ih na bilo koji način zadužili, a realni sektor im dođe kao bankomat. Takva politika ne može uroditi gospodarskim rastom, zemlju uslijed stagnacije masovno ljudi napuštaju za boljim životom, a zdrava alternativa ne postoji. Nema je na vidiku. U takvom užasnom stanju narod se sve više iz pukog očaja okreće najprotestnijoj i najglasnijoj stranci na sceni. Tako se prihvaća ekstremizam.

Nije Živi zid jedina stranka s našističkom retorikom. I Most je po njoj poznat (osobito Miro Bulj). Bulj bi se odlično uklopio u Živi zid, ali eto, oni imaju više takvih članova u Saboru pa se više publike njima priklonilo nego Mostu. Sabor je postao poligon za natjecanje u populizmu i prodaji ekonomskog i društvenog neznanja jadnom i očajnom narodu.

Na vladajućima je da naprave zaokret u politici, učine neke nepopularne, ali nužne poteze kako bi se stvorili preduvjeti za ekonomski razvoj. To je jedini način da se zaustavi rast ove, po meni, vrlo opasne populističke opcije. S druge strane, i da Živi zid dobije moć na nekoliko mjeseci pa potpuno uništi zemlju, možda bi to bio dobar način da se sustav resetira i krene od početka. Ali ne s njima.