Nije trebalo proći dugo od vijesti da je američka vojska briljantnom akcijom uhitila venezuelanskog samoproglašenog predsjednika Nicolasa Madura usred glavnog grada Caracasa i prevezla ga u njujorški zatvor, da novinari u hrvatskim redakcijama počnu kovati teorije zavjera o "skrivenim namjerama" američke administracije.

Telegramov Mladen Pleše, Večernjakov Hassan Haidar Diab i mnogi drugi - jer jugoslavensko-džihadistička medijska kampanja uvijek ide združeno, dovoljno je pročitati jedan portal i pročitali ste sve - brzo su otkrili "strogo čuvanu tajnu" - Trump to radi zbog nafte! Želi se domoći bogatih venezuelanskih resursa!

Jadni ljudi, pomislit će svatko tko još uvijek vjeruje novinarima. Narod će biti pokraden! Amerika će im sve uzeti! Uzet će im naftu, što će jadni Venezuelanci onda?

Samo što to nije nikakva tajna, ništa senzacionalno ni strašno. Sam američki predsjednik je već naglasio kako namjerava naftna postrojenja "vratiti Amerikancima", što znači da planira dovesti američke kompanije koje će ulagati u njih. Je li to stvarno tragedija za Venezuelu?

Možda bi bila tragedija - da su građani Venezuele dosad imali ikakve koristi od te nafte.

Zanimljivo je kako su se novinari odjednom sjetili nafte u toj zemlji, koja je inače najbogatija prirodnim resursima u svijetu. Jer Venezuelanci imaju ta naftna postrojenja u državnom vlasništvu već 20 godina. Njihova nafta se cijelo vrijeme odvozi i prodaje, samo što oni od toga nemaju ništa. Rade za 10 do 50 eura mjesečno, bolnice su im u katastrofalnom stanju. Kako je to moguće u zemlji bogatoj prirodnim resursima, koji su svi u državnom vlasništvu?

Moguće je tako što se ti resursi sustavno kradu. Krade ih venezuelanska vlast, ona koja je lažirala izbore 2017. i 2024. godine. Ona vlast koja je zatočila tisuće političkih zatvorenika bez optužnice. Ona vlast koja šalje vojsku na prosvjednike, koja zatvara novinare. Ona pljačka svoje stanovništvo punih 20 godina, ali Mladen i Hassan su se tek sada sjetili iskazati brigu za venezuelansku naftu i druge prirodne resurse.

Zašto tek sada? Zato što bi mogli prijeći u ruke američkih korporacija, a to je za jugoslavensko-džihadističku medijsku scenu nešto najgore što se može dogoditi. U redu je kad resursima upravljaju kriminalci i mafija, u redu je kad se oni bogate dok narod doslovno skapava od gladi. Ali nikako nije u redu ako će posao proizvodnje i prodaje nafte preuzeti američke korporacije ili neki drugi privatnici, koji će ulagati u Venezuelu, plaćati poreze državi iz kojih se isplaćuju mirovine i financiraju bolnice. To je nedopustivo, barem iz perspektive jugoslavenskog novinarstva.

To znači da vi, drugovi i drugarice u redakcijama, ne marite za građane i njihovo blagostanje. Nije vas briga za sudbinu preko 25 milijuna ljudi koji su zarobljeni u jednom užasnom režimu od kojeg je već pobjeglo 8 milijuna ljudi u zadnjih 10 godina. Nije vas briga za tisuće političkih zatvorenika. Nije vas briga za njih. Nije vas briga čak ni za naftu koje su vam ovih dana puna usta.

Vi marite samo za Trumpa. On vam je sve u životu. Mržnja prema tom jednom čovjeku - koji je, istini za volju, ovakav i onakav - vodi vas do toga da ćete podržati i bilo kojeg diktatora diljem svijeta, ako je taj diktator nekako suprotstavljen Trumpu.

Maja Sever tvrdi da njeni novinari samo "postavljaju pitanje legitimiteta Trumpovog svrgavanja Madura", ali to ne znači da vole Madura. To bi imalo smisla da su isti ti novinari postavljali pitanje legitimiteta Madurove izborne pobjede na izborima koje su i oporba i strani promatrači proglasili nedemokratskima, ili da su njeni novinari ikad postavili pitanje legitimiteta političkih otmica i zatvaranja ljudi u Venezueli bez ikakve optužnice.

To se događa već najmanje 10 godina u Venezueli, ali jugoslavensko-džihadistički mediji u Hrvatskoj to nisu smatrali zanimljivim za pisanje, čak ni za prijenos iz stranih medija. Ništa od toga ih svo to vrijeme nije zanimalo. Sad ih odjednom zanima i legalnost, legitimitet, pa i nafta te venezuelanska prirodna bogatstva. Do ljudi još nisu došli - oni im nisu ni na kraju pameti.

Evo samo jedan primjer tog njihovog "legitimiteta". Henry Ramos Allup, lider Demokratske akcije, socijaldemokratske političke stranke u Venezueli koja je članica Socijalističke internacionale, bio je mjesecima u istražnom zatvoru bez ikakve optužnice. Za to vrijeme državna televizija je objavila kako je njegova žena bila u bolnici radi pobačaja. Aludirali su na to da je skrivečki pobacila vanbračni fetus te kako ima tajnu vezu s američkim državnim tajnikom Marcom Rubiom. To su potkrijepili fotografijama za koje se ubrzo ustanovilo da su krivotvorene uz pomoć umjetne inteligencije.

Takvim se metodama služila Madurova diktatura u Venezueli. Allup je svjetonazorski vrlo sličan jugoslavenskim novinarima, a na meti Madura je bio samo zato što je predstavljao političku prijetnju njegovom režimu. Međutim, ovdašnji novinari nisu smatrali potrebnim prenositi vijesti o njemu, ipak je očuvanje svetosti režima preče od svega. Njih nije briga za građane Venezuele.

Zato ću ja postaviti pitanje o građanima Venezuele - jer netko mora, o onima koji pošteno rade svaki dan i primaju bijednu crkavicu. Što su oni dosad imali od "svoje" nafte, a što će imati ako naftna postrojenja stvarno preuzmu zločesti Ameri?

Prvo, Venezueli su prijeko potrebna ulaganja. Ako ne vjerujete meni, pitajte diktatora Madura koji je u očaju 2021. tražio investitore. Apel nije naišao na odaziv jer nitko normalan neće ulagati svoj novac u zemlju gdje je vlada 15-ak godina ranije sve nacionalizirala. Izgubljeno je povjerenje, ljudi ne vjeruju da država to neće učiniti opet.

Bez ulaganja nema ni zdravog gospodarstva, nema napretka ni poboljšanja standarda građana. Ljevičari to teško mogu prihvatiti jer se kosi s njihovim ideološkim postulatima, ali to je tako - ulaganje je prvi korak do prosperiteta.

Američke kompanije bi dodale svježinu, nova ulaganja i poticaj drugima da počnu ulagati u poslove u Venezueli. Država bi se trebala potpuno otvoriti za strane investicije, ukinuti ili maksimalno sniziti carine i osloboditi se brojnih ograničenja za rad i osnivanje malih biznisa koji su tijekom posljednjih 20 godina postavljeni. Ove mjere, uz dobar odaziv stranih investitora, značile bi jako dobar poticaj gospodarskom rastu i poboljšanju životnog standarda građana.

To nije samo najbolji - to je uistinu jedini recept za prosperitet. Tako da sve ovo tugovanje i zgražanje nad groznim "američkim korporacijama" koje će Venezueli "oteti naftu" zapravo je standardno ljevičarsko gunđanje protiv pada jednog njima vrlo dragog režima. Žalosno je to što bi oni radije da ljudi budu gladni i zatvori puni političkih zatvorenika, da im naftnu industriju vode kriminalci povezani s režimima u Rusiji, Iranu i Kini, samo da nedajbože to ne padne u ruke američkim korporacijama.

To nam po tko zna koji put ukazuje na zlo loše ideologije. Ljudi zbog nje gube razum i svjesno staju na stranu zla. Kasnije će se pitati otkud toliko nepovjerenje u medije. Nikad neće imati hrabrosti pogledati u ogledalo.