Turizam je posvuda i postao je općenarodna razonoda, od medijskog praćenja broja dolazaka, noćenja i zarade do svakodnevnih debatnih okršaja u kafićima i neformalnih razgovora. Nijedan segment gospodarstva se toliko ne prati od strane političara, stručnjaka, radnika i običnih građana. U tom smislu je preuzeo nekadašnju povijesnu ulogu poljoprivrede kada su se informacije o urodu, cijeni, vremenskim prilikama i novim načinima proizvodnje svakodnevno razmjenjivale među većinom slojeva društva. Danas je na isti način u svakodnevnim razgovorima razmjenjuju informacije o broju dolazaka, noćenjima, isplativosti, vremenskim prilikama, novim tehnologijama, kvalitetnim područjima za turizam itd.

To kolanje velike količine informacija u društvu se događa neplanirano i nekontrolirano, ne postoji državno tijelo koje jednom osobi može zabraniti da drugima prenosi informacije o vlastitim poslovnim iskustvima u turizmu, ili da prenosi informacije koje je dobio od drugih. Za razliku od državne kontrolirane razmjene informacija takav način je besplatan, ljudi sami drugima prenose svoja iskustva, upozorenja i prognoze na neformalan način, a ta struja informacija ustvari predstavlja jedan aspekt Smithove "nevidljive ruke", mehanizma koji osigurava optimalnu alokaciju resursa u gospodarstvu.

Pojedince koji se bave turizmom, naravno, zanima samo zarada i poboljšavanje vlastite egzistencije, kao što i treba biti. Ako je nešto isplativo, ljudi će u to investirati. Loše procjene će dovesti do gubitka, a dobre procjene do dobiti. Akteri uključeni u taj proces će međusobnom razmjenom informacija i iskustava jedni druge korigirati i usmjeravati prema efikasnijem investiranju tj. efikasnijoj alokaciji resursa.

Rasprave makroekonomista o turizmu možemo podijeliti na dvije glave struje: jedna kaže da je turizam blagoslov i segment gospodarstva u kojem Hrvatska ima komparativnu prednost (sunce, mode, razvedena obala, blizina velikih tržišta) te ga treba poticati i usredotočiti se na njega. Turizam bi prema tome trebao imati povlaštenu stopu PDV-a, apartmani bi plaćali puno niže poreze nego ostale gospodarske djelatnosti, infrastruktura bi bila prilagođena turističkom razvoju...A druga tvrdi da je turizam "prokletstvo u blagoslovu" i da na neki način otima resurse od ostatka gospodarstva, favorizira jednu vrstu djelatnosti na račun drugih, smanjuje potrebu i potencijal za reformama te održava veliku, tromu i neefikasnu državu. Za oba stava se mogu pronaći dosta jaku argumenti.

S obzirom da je turizam direktno i indirektno odgovoran za veliki dio BDP-a RH i da rast BDP-a dobrim dijelom ovisi o uspješnosti turističke sezone, teško možemo zanijekati njegovu važnost. Velik broj radnih mjesta je vezan za turizam, a prihodi građana, kao i prihodi države, ovise o njemu. Istra, Kvarner, Dalmacija i Dubrovnik nemaju toliko izražen problem iseljavanja upravo zbog turizma koji ne samo da stvara radna mjesta, nego i nadopunjuje kućne budžete mnogim građanima, a kroz visoke porezne prihode olakšava jedinicama lokalne i regionalne samouprave da financiraju zdravstvene i društvene programe. Blizina hrvatske obale bogatim zemljama kao što su Njemačka, Austrija i Italija i pogodna klima nude komparativne prednost turizmu koje bi bilo glupo ne iskoristiti. A to je jedna od rijetkih gospodarskih djelatnosti u kojoj Hrvatska ostvaruje kontinuirani uspjeh i uspješno se natječe s globalnom konkurencijom.

Turizam je globalno rastuća industrija, što je rezultat rasta dohotka u razvijenim državama, a posebno brzog bogaćenja stanovništva država u razvoju. Ti "novi turisti" po prvi put u povijesti svojih država dobivaju financijsku mogućnost za putovanje u inozemna turistička odredišta, a potencijal rasta na tim tržištima je golem. Tu se posebno misli na Kini, u kojoj bogata i srednja klasa te odnedavno najviše turista u svijetu dolazi upravo iz Kine (prestigla SAD). Stoga turizam ima dosta svijetlu budućnost i potencijal za rast, a rizici nisu ništa veći nego u drugim gospodarskim djelatnostima. Naravno oni postoje i ne treba ih zanemariti, ali predodžba o turizmu kao gospodarskoj grani koja je puno rizičnija od drugih je pogrešna. Cijene mnogih industrijskih proizvoda i sirovina variraju puno više nego cijene u turizmu, a podjednako su ranjive na vanjske rizike. Poljoprivreda je daleko rizičnija od turizma.

Hrvatski turizam ima i puno problema koji ga čine manje korisnim za gospodarski razvoj. Općenito ima jako mali multiplikator, puno manji nego u ostalim "turističkim" zemljama. To znači da se rast u turizmu puno manje odražava na druge grane gospodarstva. Turizam može biti, i je, grana gospodarstva koja objedinjuje mnoge druge djelatnosti koje su direktno ili indirektno vezane i rast u turizmu se prelijeva na njih. Ukratko, turistički rast se multiplikativnim efektom odražava na rast cijelog gospodarstva. Ali taj multiplikator je relativno malen u Hrvatskoj, što najvećim dijelom proizlazi iz izrazite sezonalnosti turizma tj. koncentriranosti turističke aktivnosti na svega nekoliko ljetnih mjeseci. Zbog toga se ostatak gospodarstva ne može osloniti na turizam za cjelogodišnji izvor prihoda te je utjecaj turizma na cjelokupno gospodarstvo dosta slab.

Zbog velikog priljeva deviza od turizma određeni stručnjaci tvrde da turizam u Hrvatskom gospodarstvu djeluje kao "nizozemska bolest" jer vodi aprecijaciji nacionalne valute što poskupljuje izvoz, smanjuje konkurentnost proizvoda iz Hrvatske na međunarodnom tržištu i negativno djeluje na ostatak gospodarstva. Dodatno, turizam oduzima velik dio investicija koje bi bar djelomično bile usmjerene u proizvodne djelatnosti, što dodatno smanjuje industrijsku proizvodnju i izvoz. Ukupno, velika usmjerenost na turizam dovodi do negativne vanjskotrgovinske bilance i procesa deindustrijalizacije.

Kao i obično, obje strane debate imaju valjane argumente i nijedan se ne može olako odbaciti. "Protivnici" turizma vjerojatno pretjeruju s idejom da turizam na neki način odvlači investicije od ostatka industrije jer teško da možemo ustanoviti da bi investitori ulagali više u proizvodne industrije da nema turizma. Investicije su determinirane očekivanim povratom na investicije, a ne osobnim preferencijama između proizvodnje i usluga. Ne može se ustvrditi da bi u nedostatku turizma veliki dio tih investicija završio u proizvodnim djelatnostima jer nije bitan tip djelatnosti koliko povrat na investiciju.

Nije problem ni u mitskoj rizičnosti turizma jer ekonomska istraživanja ne nude temelj za to. Turizam za sobom nosi dozu rizičnosti, ali ona nije ništa viša od drugih industrija, a u nekim stvarima je čak i sigurniji (nestabilnost cijena je puno manja nego u nekim "tradicionalnim" industrijama, posebno onima koje su usko vezane za osnovne resurse). Problem je u relativno velikom udjelu turizma u gospodarstvu i činjenici da godišnji rast gospodarstva dobrim dijelom ovisi o njemu. "Nije pametno držati sva jaja u jednoj košari" je dobar savjet kojeg se valja pridržavati u financijama, pa je tako jedno od glavnih pravila investiranja da se diversificira portfelj kako bi se umanjio rizik, a taj savjet je primjenjiv i u makroekonomiji zemlje.

Gospodarski najuspješnije države su one koje ne ovise o samo jednom proizvodu i jednoj industriji, nego imaju širok raspon proizvoda i usluga koje proizvode i s kojima trguju. Ista logika vrijedi i za Hrvatsku, a turizam u tom smislu predstavlja opasnost, ali ne svojom krivicom jer turizam nije taj koji je "pojeo" ostatak gospodarstva. Ostatak gospodarstva je pojela država, koja je prevelikim oporezivanjem, birokratskom neefikasnošću, korupcijom i običnom nesposobnošću dovela do toga da je jedina gospodarska djelatnost koja u Hrvatskoj može prosperirati ona u kojoj postoji izrazita komparativna prednost pa je čak ni nesposobna država ne može uništiti.

Ne treba tražiti krivca za loše opće gospodarsko stanje u turizmu, jer turizam nikome ne ograničava prostor za investicije i umanjuje isplativost, nego u neefikasnoj državi koja uništava sve dijelove gospodarstva koji nisu toliko jaki kao turizam. Kada se to popravi, turizam će još uvijek biti najveći dio gospodarstva, ali će njegov udio biti manji nego sada i time će gospodarski rast biti stabilniji i sigurniji, a rast BDP-a neće ovisiti o turističkoj sezoni.