"Taj trend je svojstven mnogim zemljama u Europi upravo naše veličine, to je jedno od temeljnih pitanja, i jučer smo dijelom o tome govorili, imate ogromne plus demografske trendove u zemljama Afrike i srednjeg istoka gdje je sasvim drugačija situacija, tamo je takvo siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj."
- Andrej Plenković

Što je premijer krivo rekao? Je li iznio krivu informaciju ili lagao? Radi li se o lošoj političkoj retorici i pokušaju relativizacije egzistencijalnog pitanja Hrvatske kao države?

Ako gledamo čisto faktički, nema ništa krivo u premijerovoj izjavi. Činjenica jest da cijela Europa desetljećima bilježi jako nisku stopu fertiliteta, tj. broja rođenih po ženi, a radi se o ekonomski najprosperitetnijem području na Zemlji s brojnim institucijama socijalne države s raznim mjerama za podizanje te stope. Također je činjenica da Afrika ima relativno visoku stopu fertiliteta iako se radi o najsiromašnijem dijelu svijeta, a države na tom kontinentu imaju razne politike kojima žele smanjiti broj rođenih jer kontinuirani rast populacije usporava gospodarski (a može se reći i društveni) razvoj.

U tom smislu, gledajući čisto činjenično stanje, premijer nije rekao ništa krivo ili lažno. S jedne strane postoji bogata Europa koja raznim mjerama potiče rađanje više djece, a s druge strane siromašnu Afriku koja pokušava smanjiti broj rođenih. Unatoč tome Europa već desetljećima ima relativno nisko stopu fertiliteta, a Afrika relativno visoku (iako i u Africi drastično opada). Premijer je tom usporedbom htio reći da pitanje broja rođenih nije pitanje bogatstva i snage gospodarstva nego društveno-kulturološko pitanje.

Ali to je simplificirano tumačenje koje ne uzima u obzir sve okolnosti koje utječu na taj fenomen. Jako loša argumentacija koja za cilj ima odbacivanje odgovornosti državne politike za demografsko izumiranje.

Radi se o drugačijim fazama demografske tranzicije. Cijela Europa se nalazi u trećoj fazi demografske tranzicije koju karakterizira pad broja rođenih i rast broja umrlih. To je neizbježna faza kroz koju prolaze sve države na dovoljno visokom stupnju socio-ekonomskog razvoja. Istu sudbinu prolaze SAD, Japan, Južna Koreja pa čak i Kina, koja je nedavno ukinula politiku jednog djeteta (i prije se moglo imati više djece ali se za tu „privilegiju“ moralo platiti), a to nije dovelo do rasta broja rođenih. Jednostavno se i Kina dovoljno socio-ekonomski razvila da uđe u treću fazu demografske tranzicije niskog broja rođenih i visokog broja umrlih. To nije moguće izbjeći jer je očigledno da se radi o fenomenu koji nije vezan za kulturu, vjeru ili etnicitet.

Afrika se nalazi u drugoj fazi demografske tranzicije koju karakterizira visok broj rođenih i relativno nizak broj umrlih. To znači da broj stanovnika raste što ograničava gospodarski rast. Ista količina bogatstva se dijeli na sve veći broj ljudi pa ako i postoji gospodarski rast, njegovi efekti su rašireni na veći broj stanovnika. Tako iako npr. neka država ima rast BDP-a od 5%, rast njenog BDP-a po stanovniku je puno manji ako se povećava broj stanovnika. Jednostavno se bogatstvo dijeli na veći broj stanovnika, a bogatstvo svakog stanovnika raste sporije nego što bi bio slučaj da ne se ukupni broj stanovnika ne povećava.

Obje faze demografske tranzicije za sobom nose određene negativne efekte, ali nažalost baš kao što su faze neizbježne isto vrijedi i za negativne efekte. U drugoj fazi demografske tranzicije koju prolazi Afrika veliki rast stanovništva ograničava gospodarski rast pa većina zemalja uvodi razne politike kojima je za cilj smanjivanje rasta stanovništva. Te politike se kreću od „podučavanja“ stanovništva o koristima malih obitelji do ekstremnih situacija u kojima se zabranjuje veći broj djece od dopuštenog. Po takvoj zabrani je najpoznatija Kina koja je politiku jednog djeteta iskoristila za uravnoteženje demografskih kretanja u drugoj fazi kako bi ostvarila brži rast standarda i izbjegla otežavajuće efekte koje velik rast populacije može imati na države u razvoju.

Problemi treće faze demografske tranzicije u kojoj se nalazi Europa su upravo suprotni. Niska stopa fertiliteta je u tom slučaju ograničavajući faktor gospodarskog rasta jer se stvaraju neravnoteže na tržištu rada i mirovinskom sustavu. Desetljetni pad broja rođenih dovodi do manjkova radne snage i povećanje udjela stanovništva koje se nalazi u mirovinskom sustavu tj. prestaro je da bi radilo. Sve manji broj radno aktivnog stanovništva uplaćuje u mirovinski sustav za sve veći broj umirovljenika što dovodi do rasta poreznog opterećenja rada i istodobno do relativnog smanjenja mirovina u odnosu na prosječnu plaću. To je štetno za gospodarstvo jer stvara pritisak na veće oporezivanje zbog toga što je veliki dio biračkog tijela (umirovljenici) primoran birati političare koji će povećanjem poreznog opterećenja održavati visinu njihovih mirovina.

Jedno od rješenja tog problema je imigracija i uvoz radne snage. To je lakši način koji za sobom povlači i druge troškove integracije novog stanovništva u sustav države domaćina (jezik, sigurnost, obrazovanje, pravna integracija…). Teži (vjerojatno i skuplji) način je podizanje stope fertiliteta na održive stope. Procjenjuje se da je minimum stope fertiliteta od 2.1 (malo više od dvoje djece po ženi) nužan za održavanje demografske reprodukcije i zadržavanje trenutnog broja stanovnika.

Stoga ne može se reći da je premijer rekao nešto krivo, ali je usporedio dvije sasvim različite faze demografske tranzicije pa njegova usporedba nema smisla. Hrvatski demografski problemi su usporedivi s ostatkom Europe a nikako s Afrikom.

Jer iako se radi o sveeuropskom problemu, ipak je sasvim jasno da su loše politike pogoršale ionako loš trend. A primarno se radi o lošim gospodarskim politikama započetima još u vrijeme prijašnjih Vlada koje su dovele do prolongiranja gospodarske krize koja je u Hrvatskoj trajala 6 godina. Za usporedbu većini zemalja zapada je trebalo dvije do tri godine da prebrode krizu. Hrvatska slobodno može proglasiti „izgubljeno desetljeće“ jer se BDP još nije vratio na predkrizne razine.

Politike zaduživanja (javni dug se povećao s 39 na 80%), odbijanje bilo kakvih reformi, odbijanje politike štednje, održavanje prevelike i neefikasne birokracije, korumpiranost i povećanje ionako prevelikog poreznog opterećenja su pogoršale demografsku sliku Hrvatske. Podaci DZS-a pokazuju da se broj rođenih u Hrvatskoj polako povećavao do 45.000 godišnje a do 2018. je pao ispod 37.000.

Vlada premijera Plenkovića nije napravila ništa značajno drugačije od prijašnjih Vlada i nastavila je s istim politikama „STABILNOSTI“ koje su Hrvatsku i dovele do demografske katastrofe. Relativiziranje tog problema i izbjegavanje odgovornosti je politički te moralno neodgovorno. Samo još jedan dokaz da se radi o prosječnom birokratu, a ne čvrstom državniku kakvog Hrvatska treba.