Razvijene zemlje zapadnog svijeta sve više novca troše na pomoć siromašnima, nezaposlenima i onima s najnižim primanjima. To se spontano događa kad društvo dođe do visokog stupnja razvoja, ljude počnu smetati nejednakosti u primanjima i imovini te žele povećati pomoć onima na dnu. Međutim, takva politika nužno dovodi do ekonomske stagnacije jer se porezi povećavaju, uvodi se progresivno oporezivanje koje nije stimulirajuće za gospodarstvo. To je sve nužno da bi se povećala socijalna država. Ta velika socijalna država, iako pomaže siromašnima, ona im daje više razloga da se ne potrude i ne zaposle. Ljudi dobro važu svaku priliku za zaradom i postaju jako izbirljivi jer im se često ne isplati ostaviti mogućnost "besplatne naknade" za nezaposlene ako je ta naknada dostatna za koliko-toliko normalan život.

Usporavanje ekonomskog rasta i stagnacija gospodarstva dovodi do nezadovoljstva srednjeg sloja, što se trenutno događa u SAD-u, Velikoj Britaniji i još nekim dijelovima zapadnog svijeta. Tehnologija napreduje, istok se razvija enormnom brzinom jer nemaju glomazne socijalne države, a primanja srednjeg sloja na Zapadu ne rastu dovoljno brzo. U toj situaciji države opet režu poreze, kao što se sad događa u SAD-u, kako bi privukle investitore i potakle nova ulaganja.

Ima nekoliko zemalja koje se među razvijenim zemljama zapadnog svijeta ističu po svojoj štedljivosti i kad je riječ o socijalnoj državi. Među njima vodeća je Kanada koja za socijalu izdvaja oko 17 posto godišnje. Za usporedbu, Francuska u tu svrhu troši 31% BDP-a, Finska 30%, Njemačka 25%, a SAD 21%.

I ne samo to! Kanada je tijekom proteklih 20 godina uspjela postići nešto hvalevrijedno: prepoloviti participaciju u socijalnoj pomoći, odnosno udio stanovništva koji prima pomoć. Način kako je to postignuto opisan je u istraživanju 2015. dvojice profesora sa Sveučilišta Otago - Todda Gabela i Nathana Berga - objavljenom u časopisu Canadian Journal of Economics.

Tijekom 1990-ih i 2000-ih sistem Kanadske socijalne pomoći (SA) je proveo decentralizaciju. S dotadašnjeg federalnog nivoa ovlasti su spuštene pokrajinama koje su počele provoditi zasebne socijalne politike i programe. Ova je tranzicija vodila postupno do kreiranja potpuno različitih rješenja kroz godine...Neke su pokrajinske vlade eksperimentirale s novim načinima kako bi pokušale smanjiti udio sudionika u programima. Neke druge nisu. S vremenom, sve su pokrajine primijenile gotovo isti pristup agresivnih reformi jer su vidjele u kojim pokrajinama se događaju željene promjene.

Prva slika prikazuje razliku među pokrajinama u udjelu primatelja socijalne pomoći među stanovništvom između 1986. i 2008. godine.


Klikni na sliku za uvećani pregled

Autori su željeli otkriti što je točno uzrokovalo ovako drastičan pad broja primatelja socijalne pomoći. Je li to bio jednostavno rezultat makroekonomskog okruženja ili reformi socijalnog sustava?

Naši ekonometrički modeli pokazuju da su smanjenje razina povlastica i povećavanje uvjeta za primanje pomoći pomogli makroekonomskoj situaciji, a ne obratno. Po empirijskim modelima dobivamo da su stroga sankcioniranja onih koji ne traže aktivno zaposlenje imala najveći učinak. Kontinuirani zahtjevi za zapošljavanjem primatelja socijalne pomoći imaju 27-postotni udio u razlozima za smanjenje broja primatelja.


Klikni na sliku za uvećani pregled

Isti autori objavili su ove godine nastavak objavljen u izdanju Applied Economics.

Empirijski modeli upućuju na činjenicu da nove strategije reforme značajno smanjuju vjerojatnost sudjelovanja u socijalnoj skrbi za ukupno najmanje 13%...Prosječna osoba u uzorku suočena je s manjim rizikom sudjelovanja u programu socijalne pomoći od 1,1 do 1,3 postotnih bodova kada su prisutne nove reformske strategije...Stope participacije osoba s invaliditetom, imigranata, aboridžina i samohranih roditelja, čini se da su reagirale na prisutnost novih strategija reforme znatno više od stope prosječnog Kanađanina u našem uzorku. Očekivana stopa participacije u socijalnoj skrbi za ove skupine smanjila se za dva do četiri puta u odnosu na prosječnu stopu pada povezanih s novim reformskim politikama.

Poanta je da je reforma socijalne pomoći bila vrlo korisna za Kanadu. Porezni obveznici su imali koristi jer se fiskalni teret smanjio. I siromašni ljudi su imali koristi zbog prijelaza iz ovisnosti o socijalnoj pomoći u privređivanje.

Pogledajmo podatke koji mjere potrošnju na socijalnu pomoć u Kanadi u usporedbi s drugim razvijenim zemljama. Ovi podaci OECD-a uključuju izdatke za socijalno osiguranje, kao i izdatke za socijalnu skrb, pa je to široka mjera potrošnje preraspodjele, a ne samo novac koji se troši na siromašne. Međutim, ipak vrijedi spomenuti ogromno poboljšanje kanadskih podataka počevši od 1994. godine.


Klikni na sliku za uvećani pregled

Kanada danas ima sedmu najslobodniju ekonomiju u svijetu. Reforma socijalne države je samo jedan dio jedne vrlo dobre cjeline. Kanada je tijekom zadnjih desetak godina ograničila državnu potrošnju, smanjila porez na dobit, nije popustila populizmu te je odbila oporezivati banke i privatizirala kontrolu zračnog prometa. Ipak, s obzirom na tendencije aktualnog premijera, pitanje je hoće li Kanada i u budućnosti zadržati ekonomski uspjeh, piše ekonomist Daniel J Mitchell na stranicama Zaklade za ekonomsku edukaciju (FEE).