Igra mačke i miša s državom je poduzetnička svakodnevica u Hrvatskoj, pa tako i u slučaju pripreme završnog računa i prijave poreza na dobit. Zloglasni PD obrazac je svojevrstan test računovodstvene kreativnosti koji prisiljava računovođe da temeljito češljaju zakone kako bi zgrabili bilo koju slamku nade da će im oporezivi iznos biti smanjen.

Problem kod poreza na dobit je u samom izračunu i definiranju dobiti te (ne)inicijativi da se prikaže "stvarna" dobit. U savršenom svijetu, poduzetnik bi dobit prikazao kao čistu razliku između prihoda i rashoda, bez potrebe za dodatnom manipulacijom. No, kako svatko želi biti što manje opljačkan od strane države, ljudi posežu za računovodstvenim trikovima kako bi sačuvali plodove svoje poslovne aktivnosti. Iako pojam "trik" ima u jednu ruku negativnu konotaciju, riječ je o sasvim legalnim i često preporučenim mjerama, no izraz "računovodstveni trik" je u ovom slučaju prikladan kada ubrzo spomenemo estonski model oporezivanja dobiti.

Prikazana dobit se tako nastoji umanjiti na razne način. Prisilnim stvaranjem dodatnih troškova, rezerviranjima, porezno kreditnim štitom, manipulacijom vrijednosti gotovih proizvoda, ubrzanom amortizacijom itd. Osim što je potrebno platiti porez na dobit, firme su prisiljene plaćati akontacije za porez na dobit kroz tekuću godinu, na temelju poreza plaćenog za prethodno razdoblje te time praktički kreditiraju državu.

Postoji li jednostavniji oblik oporezivanja trgovačkih društava a da se može reći da je pravedan? Postoji. Oporezivanje *isplaćene* dobiti po uzoru na Estoniju. Estonija nas može poučiti mnogočemu te između ostalog i adekvatnim poreznima zakonima. Rječ je o državi s najkompetitivnijim poreznim sustavom na svijetu. Nije potrebno spominjati da imaju flat tax na dohodak, no vrijeme je da pogledamo i njihov način oporezivanja dobiti. Naime, umjesto da se oporezuje dobit, neovisno što se s njome radi, Estonija oporezuje samo novac koji izlazi iz firme.

Dakle, kada si vlasnik firme želi isplatiti novac iz firme ili ukoliko korporacija želi isplatiti novac dioničarima, u tom trenutku ih okrzne porez na isplaćenu dobit. Da bude jasno: nijedan porez nije dobar. Porez je krađa jer je iznuđen prisilom. No isto tako, nisu svi porezi jednako loši te je estonski model manje loš od trenutnog poreza.

Estonski model:

1. Eliminira potrebu za računovodstvenom manipulacijom. Firme mogu prikazati veću dobit, bez straha da će plaćati veći porez

2. Porez se plaća kada poduzetnik ili uprava firme odluče, a ne kada država želi

3. Zakoni vezani uz porez su drastično jednostavniji. Nema potrebe nabrajati sve uvjete u kojima se povećava ili smanjuje porezna osnovica

4. Ukida dvostruko (trostruko!) oporezivanje putem poreza na kapitalnu dobit te prireza na kapitalnu dobit za novac koji izlazi iz firme

5. Manje ljudi je potrebno u poreznoj upravi. Porez se plaća svojevrsnim automatizmom i nije potrebno gledati financijske izvještaje firme pod povećalom

6. Stimulira dugoročno ulaganje u državu, ne kažnjavajući stvaranje profita (porez se primjenjuje pri prijenosu novca iz podružnice u inozmenu matičnu firmu)

Pitanje koje se postavlja pri implementaciji ove porezne reforme je za koliko bi to povećalo deficit, tj. umanjilo trenutne porezne prihode od dobiti. Vjerujem da bi se kratkoročno porezni prihodi svakako smanjili, ali koliki god da manjak bio, to je cijena koju bi bez problema trebalo platiti rezanjem državnih rashoda.

Na estonski model ne treba gledati kao na neki povlašteni model koji nosi svoju cijenu, već na nešto što bi trebalo biti STANDARD i što će dugoročno povećati prosperitet društva. Jednostavno, pošteno, učinkovito.