Predsjednik RH Zoran Milanović digao je mnogo bure u javnosti svojom izjavom da će Hrvatska, ako dođe do eskalacije sukoba između Ukrajine i Rusije, "povući se do zadnjeg hrvatskog vojnika". Reakcije su se nizale odasvuda – očekivana osuda Vlade Republike Hrvatske, premijera Andreja Plenkovića i ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana; preko totalno idiotskih izjava njegovih protivnika u BiH; sve do oduševljenja Rusa. Čak je i završio na "crnoj listi" nekakvih ukrajinskih ekstremista, na što je upozorio Kremlj, a koji bi prvenstveno trebali biti briga službenih ukrajinskih vlasti koje nisu ekstremističke.

O tome tko je u pravu ili u krivu u sukobu između Ukrajine i Rusije, može se pročitati jako puno tekstova, ali malo njih imaju ozbiljan analitički karakter – ili su ruska propaganda, ili su, ono što je kod nas dominantnije, CNN-ovska propaganda s nemalom razinom "warmongeringa", u čemu kod nas prednjači Petar Stošić s portala Index.hr. Pravo pitanje nije, naravno, tko je u pravu, nego zašto se to događa i što mi možemo očekivati.

Autor na ovom portalu Ivan Čović dao je dublji uvid u situaciju između Ukrajine i Rusije i tu se nema više što mnogo dodati. Pa, ipak, ostaje pitanje je li Milanovićeva izjava stvarno "proruska" i "sramota" za Hrvatsku. I govori li ona uopće išta o svrstavanju na neku stranu – rusku ili ukrajinsku?

Ne govori. I to je ono što mnogima nije u njihovu mentalnom obzoru - reći da će Hrvatska "povući do zadnjeg hrvatskog vojnika" nije antiukrajinska i proruska izjava. Prvenstveno je ona reakcija na medijski spin iz Jutarnjeg lista da navodno Hrvatska namjerava poslati 1.500 vojnika u Ukrajinu (u sklopu NATO-a, naravno, i pod upitnikom, ali tako nastaju probni baloni) pa je hvatanje Milanovića za te riječi da uopće ni nema hrvatskih vojnika u Ukrajini jednostavno pravljenje grbavim i nedovoljno iščitavanje konteksta cijele njegove izjave – pretpostavljam više iz očite političke namjere nego neznanja i nepažnje (kod nekih novinara vjerojatno je i neznanje i nepažnja, jer tako inače operiraju, ali politički akteri su to iskoristili na svoj način).

Sljedeći put bolje pratiti nizanje rečenica, a ne naprečac zaključivati na temelju unaprijed stvorenog narativa.

U petak, 28. siječnja je Milanović dao intervju za RTL televiziju u kojemu je detaljno obrazložio svoj stav. Radi se o jednom od ponajboljih odgovora hrvatskih političara, potpuno u skladu s onim što je Milanović obećavao u predizbornoj kampanji i o čemu je već govorio. Milanović je govorio kao predsjednik jedne suverene zemlje, a ne kao namjesnik birokrata iz EU i NATO-a. Branio je interese naroda koji mu je povjerio funkciju predsjednika Republike, a ne bjelosvjetske interese u kojima bi ljudi u Hrvatskoj opet potencijalno bili nečije topovsko meso.

Nije nepoznato iz prošlosti da su naši ljudi zarad interesa velikih sila ginuli na istočnom frontu. Druga stvar, Milanović je razbucao i diskurs političke korektnosti – da diplomacija treba biti nešto u rukavicama i prekriveno dosadnim, a ponekad i teže prohodnim metajezikom koji služi "velikim dečkima" za tapšanje po ramenima pod hodnicima gdje se dogovaraju "velike stvari". Milanović je i na štetu svoje reputacije u tim zakucima odlučio poentirati onako kako nalažu interesi jedne zemlje koja nije preveliki faktor, a bila bi još i manji da se povede baš svaki put za onim što nalažu njezini tutori.

Situacija je takva da Putin ne namjerava napasti Ukrajinu jer mu ustvari odgovara ovakvo stanje - u Europi ima plinsko tržište, a u Ukrajini dvije autonomne oblasti koje su potpuno ovisne o Rusiji i Krim. On svojim prijetnjama želi odaslati poruku NATO-u, EU i SAD-u što bi se moglo dogoditi ako se NATO nastavi širiti prema ruskim granicama (npr. u slučaju priključenja Ukrajine NATO-u) i ako bi Ukrajina krenula oslobađati Lugansk i Donjeck. Tu želi ishodovati neki dogovor s Bidenom, koji je zainteresiraniji od Trumpa za to područje, i svoje sugovornike uopće ne vidi u čelnicima zemalja EU, ukrajinskom predsjedniku Zelenskom, a sigurno ne ni u Plenkoviću i Milanoviću.

U Ukrajini pak malo tko želi ratovati – Zelenskij je i izabran na antikorupcijskoj i antiratnoj platformi, tako da je oslobađanje Luganska i Donjecka na dugom štapu, a na još je duljem i "mirna reintegracija" (kojom se kakti Hrvatska trebala pohvaliti i iznijeti to kao obrazac Ukrajincima). Putinu ne odgovara preveliko pogoršanje odnosa s europskim zemljama zbog plinskog tržišta – i vice versa – toga je itekako svjesna Njemačka na čelu sa SPD-ovim kancelarom Olafom Scholzom – osim što je SPD tradicionalno stranka bliska Rusiji, tu su i interesi oko Sjevernog toka 2, koji bi se čuvali i da je na vlasti CDU-ova kancelarka Angela Merkel. A Njemačka je praktički pola Europske unije.

Doista netko misli i dalje da bi ikome odgovarao rat? SAD bi, doduše, volio pogoršanje odnosa Rusije i europskih zemalja zbog skupljeg ukapljenog plina.

U toj situaciji, uvelike bleferskoj, gdje je Hrvatska? Nije čak ni Njemačka u situaciji da može postavljati neke velike ultimatume i prijetiti Rusiji, a kamoli Hrvatska. Plenkovićeva je izjava da će "Hrvatska jasno i odlučno reagirati..." u tom smislu vrlo neozbiljna i neodgovorna prema hrvatskim građanima. Ne, čak ni Njemačka neće "odlučno reagirati", a kamoli Hrvatska! I čemu u toj situaciji raditi na pogoršavanju odnosa s Rusijom?

Toga je itekako bio svjestan Milanović i u tom kontekstu valja iščitavati njegovu izjavu (naravno, tu vjerojatno ima i unutarpolitičkog pokazivanja mišića Plenkoviću, ali na to smo navikli). Zamislite situaciju – na kraju se Biden i Putin nešto dogovore (što Putin i priželjkuje jer jedino tu vidi sebi ravnog sugovornika), a jedna zemlja poput Hrvatske trajno je narušila odnose s Rusijom. Čemu? Jer je članica NATO-a? To nije dovoljan razlog. Na kraju krajeva, za to članstvo politički narod u Hrvatskoj nikad nije ni pitan na referendumu.

Toga je Milanović svjestan i vrlo je jasan njegov stav da nije ukrajinski neprijatelj, koliko god kremaljski propagandni aparat sada likuje. Odmetnutim autonomnim oblastima u Ukrajini sigurno bi bilo bolje pod Kijevom nego u nekoj ovisnosti o Moskvi, ali to je druga priča – to nije tema s kojom hrvatska politika ima ikakve veze i s čime može imati veze.

Tu nastupa Milanovićeva doktrina i diplomacija racionalnog suverenizma – to nije suverenizam tipa naglašavanja državne autarkije, zagovaranja "našosti" naspram "njihovosti" ni isprazno retoričko etnonacionalističko desničarenje koje se može primijetiti u stranaka poput Domovinskog pokreta i Hrvatskih suverenista, ponekad i Mosta, niti u vođa tzv. "neliberalnih demokracija" poput Orbána u Mađarskoj i Kaczyńskog u Poljskoj; to je suverenizam koji polazi od svijesti o vlastitom položaju u svijetu i bivanja samostalnim međunarodnim akterom koji neće biti uvijek podmetač za nečije veće interese. To je suverenizam skromnosti i otvorenosti prema interesima ljudi koji ne žele ratovati niti biti ičije topovsko meso nasuprot s jedne strane suverenizmu velikih etnonacionalnih priča, a s druge strane potpunoj podložnosti većim asocijacijama.

Baš zato što je sve ovo "tresla se brda, rodio se miš", Hrvatska kao mala, ali samostalna zemlja ne smije ići glavom kroz zid. Milanović je to razumio, Plenković i Grlić Radman to nisu htjeli razumjeti. I to je to. Dok se njemački mediji "skandaliziraju" nad Milanovićem, Scholz neće ni upola platiti toliki ceh. Šteta da to ne razumiju i neki hrvatski europarlamentarci. U konačnici, sjetimo se samo dana kada je bilo pohvalno biti protiv američkog intervencionizma i pritom zauzeti pacifistički stav.

Teško je razumjeti što se promijenilo otad i zašto još uvijek nismo naučili da ne postoji nešto poput "zapadnih vrijednosti" – one su prazan pojam pogotovo otkad nema Hladnog rata. Postoje, doduše, liberalne i neliberalne vrijednosti – vrijednosti ruskih vlasti sigurno nisu liberalne, ali jesu li to zato one američkih, europskih i ukrajinskih?