Oni koji su čitali djelo "Road to Serfdom" (Put u služništvo) klasično liberalnog ekonomista i teoretičara F.A. Hayeka aktualne vijesti iz Venezuele vide kao svojevrsni deja vu. Čak i ako niste čitali navedenu knjigu, a razumijete na koji način društvo i tržište funkcioniraju, sve što se sada događa tamo ne bi vas trebalo iznenaditi. Dopisnik Liberala je nedavno opisao život u Venezueli kao "gledati kraj svijeta u slow motionu".

Venezuela je upravo to, polagano propadanje društva pred očima cijelog svijeta. Društvo koje je ne tako davno bilo najbogatije na kontinentu, koje ima bogate prirodne resurse, intelekt i sve pretpostavke za prosperitet. Neki će reći da je Venezuelu uništila Amerika, ali upravo je Venezuela bila ta koja je nametnula barijere na uvoz robe i kapitala iz Amerike. Reći će da je Venezuelu uništio pad cijene nafte, ali jedna tako velika i bogata nacija si ne bi smjela dozvoliti da pad cijene jedne sirovine prouzrokuje totalnu propast kompletnog gospodarstva. Svi pokušaji opravdanja za ovakvu situaciju, u koju je venezuelanski narod doveden tijekom zadnjih 10 godina, padaju u vodu naprosto pred zdravim razumom i osnovnom ekonomskom logikom.

Proteklog mjeseca predsjednik Nicolas Maduro iz Socijalističke partije promijenio je Ustav kako bi minimizirao moć i utjecaj parlamenta koji je zadnje dvije godine pod kontrolom desne oporbe, zatim je policija obavila pretres doma državne tužiteljice, inače socijalistice koja se odmetnula od predsjednika kad je odlučila istražiti neke sumnjive smrti tijekom prosvjeda. Ona je uspjela pobjeći iz zemlje na dramatičan način. Čak se oglasio i UN kako bi osudio totalitarne metode državne vlasti. Donald Trump je zaprijetio vojnom intervencijom, ali tu su najavu osudile latinoameričke zemlje. Vođa britanske oporbe, laburist Jeremy Corbyn i dalje odbija kritizirati socijalistički režim u Venezueli.

Ukratko, Venezuela upada sve dublje u totalitarnost. Međutim, Venezuela je već dugo na tom putu, a u totalitarnost je upala još onda kad je država odlučila određivati cijene po kojima poljoprivrednici i trgovci smiju prodavati proizvode.

Bivši predsjednik, revolucionar Hugo Chavez je uveo niz mjera koje su mogle još prije 18 godina jasno pokazati kamo zemlja ide. Tada se nitko nije brinuo jer zemlja je bila bogata, a on je obećao dijeliti svima. Nitko nije brinuo zbog otimačine i nacionalizacije poduzeća jer je profit dijelio šakom i kapom javnim službenicima. Problem je nastao, kao i svaki put u socijalizmu, onda kad se opljačkano potrošilo. Nije to kao kad kapitalističko tržište upadne u krizu, odnosno kad dođe do većih razlika između ponude i potražnje. Slobodnije tržište će se u takvoj situaciji uvijek oporaviti i prilagoditi prirodnim putem. U socijalističkom društvu kad dođe do nestašica, onda lijeka nema jer nisu pojedini subjekti na tržištu u fazi propadanja nego sama država koja je u takvom društvu jedini ili glavni proizvođač. Dakle, to je trenutak kad više doslovno nema tko proizvesti novu vrijednost. U takvoj situaciji neminovno je skretanje u totalitarizam jer država mora na neki način prisiliti ljude da proizvode protiv svoje volje, da kupuju ono što inače ne bi kupovali i da rade stvari koje inače ne bi radili. Kad država krene s takvim potezima, što se u Venezueli počelo događati prije 3 godine, onda se prirodno u ljudima javlja bunt i otpor. I tada država mora učiniti sve kako bi suzbila taj bunt.

Narod Venezuele je izgubio pravo predstavničkog odlučivanja i upravljanja zemljom. Demokratski izabrani članovi parlamenta više nemaju nikakve ovlasti. Sve je u rukama jednog čovjeka i njegove klike. Nema sumnje da će Maduro, kad dođe vrijeme za predsjedničke izbore, učiniti sve da onemogući oporbi kandidiranje jer zna da će inače izgubiti, a vlast ne želi izgubiti ni pod koju cijenu, to je već dokazao. Dakle, narod je time izgubio političke slobode. Nema više ni slobode javnog okupljanja jer se prosvjedi guše u krvi, a prosvjednici se uhićuju i sudski progone.

Svemu je prethodio gubitak ekonomskih sloboda, da bi uslijedio gubitak političkih, a nastavit će se daljnjim restrikcijama slobode govora, medija, izbora itd.

Ovo je dobar primjer i dokaz onoga što su liberalni ekonomisti tvrdili kroz stoljeća, a to je da su ekonomske slobode prvi i osnovni preduvjet za ostvarivanje svih drugih građanskih sloboda. Iako postoje primjeri gdje države koje daju široke ekonomske slobode, kao što su Hong Kong, Singapur i Ujedinjeni Arapski Emirati, mogu ozbiljno uskraćivati druge osobne i političke slobode i to može funkcionirati, u povijesti ne postoji primjer društva koje je imalo široke osobne slobode i poštivanje ljudskih i građanskih prava, a koje je u isto vrijeme zatiralo ekonomske slobode. Zato što to jednostavno nije moguće.

Iz ovog primjera bismo i mi u Hrvatskoj trebali nešto naučiti i uzeti ovo kao upozorenje. Jer hrvatsko pozicioniranje na 95. mjestu po ekonomskim slobodama, gdje nas institut Heritage opisuje kao "prilično neslobodnu zemlju", znači da se i mi možemo vrlo lako naći na tom putu za totalitarizam. Venezuelanski poučak treba uzeti za primjer kako NE voditi ekonomsku politiku, a to znači da ne padamo na populizam onih koji nam obećavaju blagostanje na račun države.