Životarenje, sklapanje kraja s krajem, beskrajna sadašnjost bez budućnosti i romantiziranje prošlosti zbog tmurne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, tako se može opisati život prosječnog stanovnika RH. Ali upravo tako se može opisati i način vođenja države.

Društvo i politika su neraskidivi jedni s drugim, jedno nužno utječe na drugo i određuju smjer razvoja cijele države. Ali tko ima primat, koja strana više utječe na onu drugu?

Naravno da je smisao politike vlast i održavanje na njoj, i s te pozicije je ona uvijek kratkovidna. Ako društvo nešto želi, politika mu mora to dati da bi se održala na vlasti. Upravo u tome leži problem političke scene u RH koja proizvodi kratkoročne politike u svrhu održavanja trenutnog stanja, u svrhu ostanka na vlasti i u svrhu životarenja u neprekinutoj sadašnjosti. Društvo je na to naviklo i dapače, to je željelo cijelo ovo vrijeme.

Ipak, pušu novi vjetrovi. Dio naroda je shvatio da ne možemo žrtvovati budućnost u ime sadašnjosti, ne možemo žrtvovati buduće generacije u ime komfora sadašnjih generacija, ne možemo životariti i stagnirati jer tada ustvari nazadujemo budući da svi ostali gledaju prema budućnosti i idu naprijed.

Kakva je odgovornost politike u uvjetima kada ona očigledno proizvodi sistem kakav ljudi žele? Jer očigledno je društvo željelo dosadašnje politike s obzirom na to da je politička situacija oduvijek bila stabilna. Sigurno politika nije jedina kriva za sve dosadašnje promašene ekonomske poteze do sada jer su takvi potezi bili indirektno pozdravljeni od samog društva, budući da su dvije političke stranke koje su ih provodile uvijek pobjeđivale na izborima, a njihove vlade su uvijek bile relativno stabilne. Ali političari ne duguju narodu samo sadašnjost, njihova odgovornost je i u budućnosti, oni ne duguju glasačima samo održavanje trenutnog stabilnog status quo, oni duguju i njihovoj djeci, oni duguju budućim generacijama te stoga moraju gledati ne samo kratkoročne posljedice svojih odluka nego i one dugoročne. To je njihova politička odgovornost jer su odgovorni za cjelokupni povijesni tijek razvoja društva, a ne samo trenutno održavanje na vlasti. Ako su pravi političari, ako su najbolje od onoga što ova država ima za ponuditi, onda je njihova dužnost kao svojevrsne intelektualne elite da razvija društvo, a ne da se vodi logikom pukog održavanja.

Činjenica je, izgleda, da dosadašnje političko vodstvo u RH definitivno nije bilo ono najbolje što društvo može ponuditi. Desetljeća negativne selekcije, u kojoj su se izabirali podobni a ne sposobni, mediokriteti a ne intelektualci, povijesni fetišisti a ne vizionari, amateri a ne profesionalci, neodgovorni a ne odgovorni i rodbinski umreženi a ne kvalitetni, dovela su Hrvatsku na rub održivosti, a njene građane na rub egzistencije. Države ne propadaju u krizama, ne propadaju u ratovima, one propadaju kada njeni stanovnici prestanu u nju vjerovati. A očigledno sve manje i manje ljudi vjeruje u Hrvatsku, posebno mladi koji se masovno iseljavaju u druge zemlje koje gledaju u budućnost a ne životare u vječnoj sadašnjosti i romantiziranoj prošlosti.

Ekonomske politike od osamostaljenja definitivno pokazuju upravu tu političku neodgovornost, ali i društvenu neodgovornost, koje ni jedna nisu sposobne gledati dugoročno te su paralizirane strahom od promjena. Hrvatska je jedna od zemalja koje su najsporije i najneučinkovitije prošle kroz tranziciju iz socijalizma u kapitalizam, a od pustog straha ekonomija nam egzistira u nekakvom vječitom limbu između jednog i drugog, ne posve socijalistička, ali definitivno ne posve kapitalistička. Kapitalizam je jedva zagazio u državu, a već su nas počeli plašiti kako nas uništava trenutni "neoliberalni kapitalizam". Činjenica da takav neoliberalni kapitalizam ni u najslabijoj inačici uopće ne postoji u državi nikome nije zasmetala da ga označi kao glavnog krivca za sve društvene probleme.

Kakav neoliberalni kapitalizam u zemlji koja se po ekonomskim slobodama nalazi u rangu afričkih država ili čak ispod njih? Kakav neoliberalni kapitalizam u zemlji gdje država poreznom politikom destimulira i rad i poduzetništvo i investicije? Kakav neoliberalni kapitalizam u državi gdje bez partijske, ups, stranačke iskaznice teško pronaći posao? Kakav neoliberalni kapitalizam u kojoj postoji 500-600 poreznih i parafiskalnih davanja? Kakav neoliberalni kapitalizam u državi iz koje horde mladih ljudi bježe upravo u države koje imaju manju ulogu države, više ekonomskih sloboda, tj. u države koje se puno više mogu nazvati "neoliberalne"?

 Trenutno stanje društvene svijesti je da se uvijek treba pronaći neki drugi krivac za naše probleme, sve da bi mogli nastaviti sa destruktivnim ponašanjima, kratkoročnim politikama, neprekidnom životarenju, krađu budućnosti. Trenutni društveni konsenzus je da zadužujemo buduće generacije, da održavamo vlastiti lažni komfor, da životarimo i da svu odgovornost prebacujemo ili na nekoga drugoga u sadašnjosti koji nam je kriv za probleme koji smo sami stvorili, ili ih prebacujemo budućim generacijama. A buduće generacije to polako shvaćaju i kažu vam "Nećemo ispaštati zbog vas!" te sele u druge države.

Zadnjih godina se pojavila dovoljno velika kritična masa koja sve to razumije i traži promjenu dosadašnjih ekonomskih i poreznih politika jer su one do sada bile destruktivne a ne razvojne i kratkoročne a ne dugoročne. Služile su za održavanje klijentelističkih mreža, prenapuhane birokracije, stranačkih i drugih uhljeba, kupnju biračkog tijela, bogaćenje političara. A sve se to prešutno dopuštalo zbog nekoliko sitnih mrvica koje su se dobacivale i narodu.

Ne možete tako više! Nećemo vam to dopustiti! Stvorio se skup pojedinaca koji su prozreli vašu igru i kažu "Dosta!". Zahtijevamo promjenu ekonomske paradigme, porezne paradigme i političke paradigme! Želimo ekonomske politike budućnosti a ne prošlosti, želimo razvojnu strategiju gospodarstva, želimo slobodnu ekonomiju, a ne polusocijalističku partijsku državu! Želimo da se rad ne kažnjava visokim poreznim opterećenjem! Želimo poduzetničku slobodu i prostor za kreativnost rad i inovacije!

Odbijamo vaše klijentelističke strukture, vašu uhljebsku bujajuću birokraciju, vaš nepotizam i nesposobnost, vaše kupovanje glasača, vaše licemjerje i vaše korištenje državnog aparata za krađu od naroda.