Balkan ima specifičnu političku situaciju gdje su već tradicionalno stranke, koje se vole kititi liberalizmom, okrenute ulijevo i sklonije koaliranju sa socijalistima. O tome je još prije 100 godina pisao Stjepan Radić, a to se očito nije promijenilo ni do danas. Unatoč nastojanjima Liberala i još nekih pojedinaca i medija na našoj sceni, stara novinarska škola i dalje inzistira da se liberalizam trpa u neku lijevu ili čak ekstremno lijevu košaru koja realno svjetonazorski s liberalizmom nema puno veze. Čak štoviše, ljevica je svjetonazorski antipod liberalizmu. Mnogi novinari, komentatori i urednici imaju ozbiljne probleme pri razumijevanju temeljnih svjetonazorskih pitanja, a najnoviji takav slučaj primijetio sam na Telegramu gdje Ivan Violić cvili zbog pada popularnosti lijevih populističkih stranaka (on ih naziva lijevo-liberalnima) i plače zbog poraza Zorana Milanovića. Usput je okrivio narod što nije nakon 7-godišnje ekonomske krize opet izabrao SDP.

Nakon stotina tekstova, analiza i primjera koje smo ovdje tijekom zadnjih godinu dana objavljivali, mislio sam da smo s nekim stvarima raščistili i da hrvatska javnost konačno počinje percipirati liberalizam onakav kakav jest - zasebni svjetonazor koji se zasniva na osobnoj slobodi i individualizmu te nije politički vezan niti ovisan o ljevici ili desnici (u hrvatskom slučaju vole ga vezati isključivo za ljevicu). Očito sam se prevario jer svako malo nađe se ovako neki biser. Stavili su, dakle, Matu Kapovića iz Radničke fronte u "lijevo liberalni" koš skupa s Davorom Bernardićem (SDP) i Ankom Mrak Taritaš (GLAS). Od njih troje s liberalizmom može imati veze samo Anka, i to donekle, vrlo nategnuto. Radnička fronta je antiliberalna stranka u svojoj srži jer se javno zalaže za ukidanje privatnog vlasništva i nacionalizaciju, odnosno državnu kontrolu baš nad svim i svakim. SDP je populistička stranka jer se razbacuje parolama koje su na trenutke smiješne, na trenutke kontradiktorne (jednakost i pravednost ne idu zajedno - ako govorimo o materijalnoj jednakosti, a oni govore baš o njoj). Kako je Violić uspio njih povezati s liberalizmom, to je samo njemu jasno, ali očito je da mu nedostaje poznavanje temeljne teorije liberalizma.

Liberalizam može imati neke zajedničke ciljeve s ljevicom u određenom trenutku, ali i kada se to dogodi onda to nije iz istih razloga. Ljevica je sklona svrstavati ljude u kolektive dijeleći ih po spolu, porijeklu, etničkoj pripadnosti, seksualnoj orijentaciji i slično, i onda kreirati posebne "zaštićene skupine" za koje traže posebna prava, odnosno povlastice, u zakonu. Liberalizam to ne trpi jer liberalizam se zasniva na ravnopravnosti (jednakost pred zakonom) SVAKOG pojedinca, bez obzira na njegov/njezin spol, religiju, nacionalnost, rasu, seksualnu orijentaciju ili bilo što. Tako da po mnogim svjetonazorskim pitanjima ljevica ima više toga zajedničkog s konzervativcima (koji isto vole svrstavati ljude u kolektive po istim navedenim karakteristikama) nego s liberalizmom. Za klasičnog liberala potpuno je svejedno koje ste vi nacionalnosti, boje kože, jeste li vjernik ili ne, jeste li homoseksualac, heteroseksualac, biseksualac ili što god jeste - to su potpuno beznačajne informacije. Liberalu je stalo samo do toga da država pusti ljude da budu ono što jesu, ono što žele biti i da djeluju prema vlastitim ciljevima i na vlastite načine dok god svojim djelovanjem ne ugrožavaju prava i slobode drugih pojedinaca. As simple as that!

Kako se u tu priču uklapa Radnička fronta ili SDP? Nikako. Oni se javno zalažu za veću državnu kontrolu nad radom i djelovanjem građana, za veća zakonska "prava" odnosno povlastice posebnih "zaštićenih" skupina u odnosu na druge i ukratko - populizam. To je antiliberalna politika, to su antiliberalni principi jer posebna zakonska zaštita osobe A znači automatski zakonsko tlačenje svih ostalih osoba koje nisu u povlaštenom položaju, a obavezne su financirati ove prve. Prema tome, uporno novinarsko svrstavanje populističkih lijevih opcija, koje je i narod ispravno prokužio kao populističke lijeve opcije, u nekakav "lijevi liberalizam" u najmanju ruku je smiješno jer lijevi liberalizam je oksimoron jednak onome kad pišu o "konzervativnoj revoluciji".

No, to nije kraj lekciji koju je Violić ovakvim tekstom tražio. Dalje u svome tekstu, čudi se što su razumni ljudi odjebali Zorana Milanovića i izabrali HDZ. OK, apsolutno se slažem da HDZ nije nikada bio niti je ikakva zdrava alternativa populističkoj ljevici, ali žaliti za Zoranom Milanovićem? Kao da smo zaboravili onih 200.000 radnih mjesta u privatnom sektoru koja su izgubljena tijekom gospodarske krize koja je u Hrvatskoj trajala 6 godina duže nego u ostatku svijeta. Za to, naravno, Milanovićev SDP nije jedini krivac, ali je svakako jedan od glavnih jer je izabran s razlogom da nas izvuče iz krize koju je on umjesto toga produbio svojim terorom nad realnim sektorom i inspekcijskim iživljavanjem.

Istina, Vlada Zorana Milanovića je donijela Zakon o životnom partnerstvu čime je ublažen efekt onog sramotnog referenduma o braku i to je liberalna odluka koja im se mora priznati. Ali očekivati da će zbog te jedne odluke glasači reći: "Oni su napravili nešto dobro za liberalizam pa ćemo zanemariti sve propuste. Nema veze što sam ostao bez posla, što mi je firma ugušena inspekcijama i kaznama, što ne mogu naći posao i što mi je maksimalno otežano pokretanje posla. Oni su omogućili gay parovima da se zakonito vežu, zato ih treba opet birati da se još 4 godine iživljavaju nad našim životima"? Gospodinu Violiću će ovo vjerojatno čudno zvučati, ali narod je odjebao Milanovića jer je shvatio da nas je zavaljao kao malu djecu, da nam je prodao šarenu lažu i zbog sigurnosti fotelja svojih ljudi nije htio provesti nužne i potrebne reforme koje bi nam omogućile izlazak iz krize. Možda je u tome stvar?

Treća lekcija koju Violić treba naučiti je o populizmu. Za njega su sve stranke desnije od socijaldemokratskog "savršenstva" - populističke. Kad tako kategoriziramo politički spektar, onda je nemoguće prepoznati prave populiste i fašiste (pojam koji ljevičari vrlo olako upotrebljavaju) onda kad se zaista pojave. Populist je onaj tko govori i čini ono što zna da će udovoljiti masama, često niskim strastima, iako takvo djelovanje na duge staze obično znači propast. Kad SDP poziva na povećanje minimalca, to je čisti i školski primjer populizma. Da se razumijemo, i HDZ je vrlo populistička stranka pa ni tu nema neke razlike među političkim opcijama kod nas. Ali sljepilo na lijevi populizam je vrlo prozirno. Populizam je u porastu, to je istina, ali podjednako raste i lijevi i desni populizam. Populisti se međusobno jako dobro slože, primjera je masu. Pada mi na pamet odmah ekstremno-lijevo-ekstremno-desna koalicija u Grčkoj gdje je nekoć veliki idol hrvatske "liberalne ljevice" Cipras koalirao s nacionalistima. Ili još bolje, nedavno postignuta koalicija u Novom Zelandu između "socijaldemokrata" i desnih populista. Do te je koalicije došlo samo zato što konzervativci nisu htjeli koalirati s desnim populistima, ali eto, socijaldemokratima je to sasvim prihvatljivo.

Sve to svjetonazorsko i prozirno muljanje Violića i sličnih predstavnika "lijevo liberalno socijaldemokratske" (omg ovo presmiješno zvuči) struje je još nekako dopustivo dok god ne počne gurati liberalizam u te svoje izopačene konstrukcije. A tu je Violić napravio kardinalnu grešku u koracima. Zašto to mnogi ljevičari vole raditi? Možda im tako ljepše zvuči, ako svoju radikalnu socijalističku filozofiju nekako upakiraju u "lijevi liberalizam" (totalni oksimoron). Zbog takvih gluposti ljudi su masovno odbacili liberalizam i smatraju ga nekom izopačenom idejom usko povezanom s komunizmom. Violić bi trebao malo provjeriti i političku kartu svijeta pa će vidjeti da liberali puno češće koaliraju s konzervativcima nego socijaldemokratima. Takve primjere desno-liberalnih koalicija na vlasti danas možemo vidjeti u Nizozemskoj, Danskoj, Norveškoj, Australiji i u mnogim drugim zemljama. Nađite mi državu gdje liberali danas koaliraju s ljevičarima, molim vas, ali izvan Balkana!

Koalicija liberala i konzervativaca je u današnje vrijeme razumljiva i praktična iz više razloga. Prvi i najvažniji - tako se pobjeđuje populizam (i onaj lijevi i onaj desni). Drugi je taj što liberali imaju mnoge zajedničke ciljeve s razumnim konzervativcima (ovo "razumni" naglašavam. Konzervativci na Novom Zelandu su, primjerice, ozakonili prostituciju i gay brak, što je za ove naše desničare nezamislivo). Liberali se svjetonazorski neće složiti niti s desničarima u mnogim pitanjima, ali bar će s onim razumnima moći postići dogovor oko manjeg utjecaja države na osobne i ekonomske slobode građana, a to vodi naciju u prosperitet.

Kod nas je situacija skroz izopačena. Ovdje niti ima pravih liberala u politici, niti pravih konzervativaca niti pravih socijaldemokrata, pa je smiješno o tome i govoriti na takav način. Živi zid je možda školski primjer populizma, ali mnoge njihove zahtjeve i politike HDZ ispunjava, a SDP traži da se još više pojačaju. Stoga bismo umjesto podjele na lijeve i desne kod nas trebali tražiti opciju koja nije populistička.

Violić nije stao samo na blamiranju po pitanju liberalizma, pokazao je da ne razumije ni što je socijaldemokracija. Za propast socijaldemokracije u Europi okrivio je - desni populizam i fašiste. A ja se pitam onda, kakva je to socijaldemokracija ako ju ekstremni militanti mogu tako lako srušiti? Naravno, niti je fašizam u tolikom porastu kao što nas ljevičari plaše niti je on kriv za propast njihove političke opcije. Krivi su sami, jer su se bacili u populizam. Gdje je danas socijaldemokracija od onoga što su propovijedali i radili JFK ili Tony Blaire? Nigdje, nema je! Još postoji samo možda u Švedskoj. Socijaldemokrati diljem svijeta postali su radikalni socijalisti, prvi i glavni u boju protiv slobodnog tržišta, a to znači protiv samih ljudskih prava i sloboda. Narod je to prepoznao. Kako se protiv populizma može zdravom i pametnom politikom pokazali su Francuzi i Nizozemci. Nema tu puno filozofije, populizam se može pobijediti samo ako se prihvati liberalizam. Socijaldemokracija je stvar prošlosti, vremena kad se ljude moglo lako uvjeriti da je poslodavac njihov neprijatelj, a država prijatelj. To sve teže prolazi na zapadu, a s vremenom sve će teže prolaziti i u Hrvatskoj. Naviknite se na to. I molim vas, nemojte se blamirati trpanjem liberalizma tamo gdje mu nije mjesto samo zato što bi to vama tako odgovaralo. Dosad ste tako blatili liberalizam prikazivajući ga u totalno pogrešnom svjetlu, a sad već blatite sebe jer pokazujete koliko vam nedostaje elementarnog općeg znanja.