Nedavna priča s naslovnica hrvatskih tabloida i nekih portala o prodavačici jednog slavonskog trgovačkog lanca, koja je "morala oprati gazdin Mercedes", povukla je opet ona standardna kukanja kako su radnici u Hrvatskoj potlačeni, izrabljivani, a poslodavci su izrabljivači koji žive na grbači radnika i iskorištavaju njihovu tešku situaciju.

Tko je kriv?

Iako je takvo generaliziranje netočno u samom startu, što osobno, ali i svaki poslodavac kojeg poznajem, možemo lako opovrgnuti vlastitim primjerom, svejedno se moram složiti s time da trenutno u Hrvatskoj ima jako puno radnika koji jesu u lošem položaju, a onda ima i loših poslodavaca koji zaista iskorištavaju maksimalno njihovu situaciju. Međutim, nitko ne ide korak dalje pa da se zapita - zašto je to tako? Oni koji najčešće tako generaliziraju, odmah pretpostavljaju da je za to kriv "neoliberalni kapitalizam" koji dopušta poslodavcu da tako "iskorištava radnike" pa čak okrivljuju i državu koja bi trebala "postrožiti zakone i dovesti poslodavce u red".

Država je definitivno kriva, ali ne zato što nema stroge zakone, nego upravo suprotno, što ima prestroge i prekrute zakone koji određuju uvjete dobrovoljnog odnosa između radnika i poslodavca. Država je svojim propisima koji reguliraju zapošljavanje, rad i otpuštanje, dovela do takve situacije da si svaki poslodavac, koji nema veze u inspekciji ili ministarstvu, mora dobro razmisliti kad nekoga zapošljava. Zapošljavanje je preskupo zbog minimalca, ogromnih doprinosa i poreza, a onda tu još dolazi cijela hrpa propisa koja te guši i zbog koje moraš dobro paziti na svaki korak. Zbog krive riječi, krivog zadatka ili malo dužeg rada možeš završiti na sudu i s kaznom od koje će ti se godinama vrtjeti u glavi. Mislim na godine koje ćeš morati odrađivati da bi platio tu kaznu. Zato se poslodavci teško odlučuju na zapošljavanje u Hrvatskoj, a pogotovo zapošljavanja ljudi koje dobro ne poznaješ. To je kao lutrija.

Ponuda i potražnja

Netko bi rekao da se gospođa može zahvaliti svome poslodavcu i potražiti drugi posao ako joj se ovaj ne sviđa. Međutim, u većem dijelu Hrvatske, a pogotovo u Slavoniji, to zbilja nije lako. Mogu potvrditi jer živim u Slavoniji, tu se teško pronalazi posao, a još teže dobar posao. Upravo je naš Zakon o radu stvorio najveći otpornik zapošljavanju. Uzmimo kao primjer uvjete otkazivanja ugovora o radu. Poslodavac i radnik bi s pravne strane trebali biti ravnopravni na sudu, zar ne? Ali, nisu. Radnik može dati otkaz bilo kad i napisati da ga daje iz osobnih razloga. To je sasvim dovoljno, nitko ga nema pravo ništa pitati, jedino što mora, ako se drukčije ne dogovori s poslodavcem, odraditi otkazni rok i nakon toga je slobodan. Međutim, ako poslodavac želi otkazati ugovor s radnikom, mora imati strašno jake dokaze o povredi ugovora o radu (i to nakon opomene) koji će vrijediti na sudu. Zašto poslodavac ne bi mogao otpustiti radnika "iz osobnih razloga" kao što radnik može otpustiti svoga poslodavca?

Mislite da takvi propisi pomažu radniku i da ga štite? Upravo suprotno, takvi propisi su najveći neprijatelj radniku zato što zbog njih poslodavci slabije zapošljavaju, a onda dobivamo veću stopu nezaposlenosti. Što je veća stopa nezaposlenosti, to je lakše zamijeniti radnika. Što je radnik lakše zamjenjiv na tržištu, to mu je niža cijena rada. Dakle, ona prodavačica u Bosi vjerojatno nema drugog izbora zato što nitko drugi u ovom trenutku ne traži prodavačicu, a u isto vrijeme u njenom gradu sigurno ima bar 50 prodavača i prodavačica koji čekaju na burzi da se otvori to radno mjesto. Zato je ona prisiljena raditi što god "gazda" poželi kako ga ne bi izgubila, a neki poslodavci, ne svi, iskorištavaju takvu situaciju.

Tržište štiti radnika, država mu odmaže

Za takvo je stanje, dakle, kriva država, a ne nekakav "neoliberalni kapitalizam" ili slobodno tržište koje kod nas, nažalost, baš i ne postoji. Da imamo slobodno tržište, zakon o radu bi bio puno liberalniji, poslodavac bi mogao lakše otpustiti radnika (kao što je slučaj u Švicarskoj, Švedskoj, Danskoj, Novom Zelandu, Australiji, SAD-u i mnogim drugim razvijenim zemljama), a samim time bi i lakše zapošljavao. To znači da bi bilo više poslodavaca na tržištu, više radnih mjesta, pa bi onda i ta prodavačica imala izbor. U tom si slučaju njen šef ne bi mogao dozvoliti nikakvo bahaćenje na račun radnika, morao bi joj ponuditi bolje uvjete rada i bolju plaću ili bi ona otišla raditi kod drugoga.

To znači da tržište zapravo štiti radnika jer što je tržište slobodnije, radnik ima veći izbor. Kvalitetan radnik, koji donosi prihode svome poslodavcu, uvijek će na slobodnom tržištu moći ostvariti bolje uvjete zato što njegov poslodavac zna koliko bi izgubio da mu taj radnik prijeđe raditi za konkurentsku tvrtku. Ne samo da bi on izgubio dobrog radnika (kojeg nije lako zamijeniti), nego bi još i njegova direktna konkurencija ojačala. Slobodno tržište štiti radnika, a država mu svojim uplitanjem i "pomaganjem" šteti.

Švicarska

Ako mi ne vjerujete, imam konkretan primjer - Švicarska: četvrta u svijetu po ekonomskim slobodama, prva po konkurentnosti. Ima najniže poreze u Europi, nema zakonom propisan minimalac i ima vrlo liberalan zakon o radu. Stopa nezaposlenosti joj je oko 4 posto, što znači da tamo ne radi samo onaj tko stvarno ne želi raditi. Radnik može vrlo lako naći drugi posao jer je veća potražnja za radnicima nego za radnim mjestom. To daje veliku prednost radniku pa se ne može naći u situaciji da bude iskorištavan.

Takvih je primjera još puno u svijetu, u svakoj zemlji koja ima liberalno radno zakonodavstvo i funkcionalnu pravnu državu. Zadaća države nije uplitati se u dobrovoljan odnos među ljudima i određivati im što moraju potpisati, to treba biti stvar dogovora između radnika i poslodavca. Zadaća države je da bude učinkovit i nepristrani arbitrar u slučaju da jedna od ugovorenih strana (radnik ili poslodavac) prekrši potpisani ugovor. Takav jednostavan sustav, slobodno tržište, omogućuje lakše poslovanje i rad, lakše zapošljavanje i bolje uvjete za radnika.

Zašto ljudi vjeruju da ih država štiti?

Bez obzira koliko ekonomska teorija i primjeri iz prakse dokazivali suprotno, radnici će i dalje vjerovati da je država njihov zaštitnik i tražit će od države još gore zakone koji bi "prisilili" poslodavca da bude bolji prema njima i da im isplaćuje veće plaće. U to su ih uvjerili sindikalisti, bukadžije i glavni otpornici svakim reformama.

Da me netko ne bi krivo shvatio, ja nisam protivnik sindikata, oni su dobrovoljna udruženja sa svrhom poboljšanja radnih uvjeta u nekom kolektivu. Oni su tu da lakše ispregovaraju neke zajedničke uvjete u ime radnika s poslodavcem. Ti sindikati zbilja rade dobar posao u Švedskoj, Danskoj, Švicarskoj itd, ali ne i kod nas, gdje uglavnom rade na štetu radnika. Zašto je to tako? Vjerojatno zato što je kod nas pojam sindikalist još zadržao isto značenje kao u socijalizmu jer su tada sve veće tvornice i svi veći gospodarski subjekti bili državni pa su sindikati pregovarali s državom.

Mislim da će se nešto u ovoj zemlji moći promijeniti tek kad radnici shvate da im je slobodno tržište najbolji prijatelj, a ne država.