Jeffrey A. Tucker, direktor Zaklade za ekonomsku edukaciju (FEE) objavio je jako zanimljiv osvrt na nedavni pokušaj ubojstva republikanskih kongresmena u Virginiji. Pozabavio se više uzrokom i razlogom zašto je poginuli napadač došao na tako ekstremnu ideju.

Napadač je imao profil na Facebooku. Prije nego što je bio izbrisan, svatko je mogao čitati njegove napade na bogate, njegovo svjedočenje kapitalizma i korporativne kulture, njegove pozive na visoke poreze i preraspodjelu bogatstva i, naravno, nastojanje da Bernie Sanders bude vladar svih nas. Pa ipak, kad su ljudi na Nacionalnom javnom radiju tražili njegove motive, potpuno su odbili razmišljati. Čudili su se kako se sretna, šarmantna, dobra duša poput ove mogla okrenuti nasilju. Da su stolovi bili okrenuti - recimo da je agitatora s desne strane izazvao prosvjed za manjinska prava - ne bi bilo pitanja o motivu.

Jedan od razloga neuspjeha povezivanja činjenica ovdje je gubitak svijesti o destruktivnim učincima zavisti. Kada ste posljednji put čuli govor protiv zavisti ili gledali medijsku osobu koja je nehotice osudila to zlo? Osuda zavisti kao motivirajuće sile za uništenje života i imovine gotovo je potpuno nestala iz kulture. To je vjerojatno zato što se na njoj temelji suvremena javna politika koja ovisi o poticanju. Ono što je nekoć bilo jedno od sedam "smrtnih grijeha", sada je temeljni dio našeg javnog diskursa.

Što je zavist?

Vratimo se klasičnom razumijevanju pojma "zavist". Zavist je dio općeg poretka koji gleda negativno na uspjeh drugih. Razlikuje se od puke žudnje. Žuditi za nečim znači željeti nešto što nije tvoje. Također se razlikuje od ljubomore, što znači gledati na uspjeh drugih i željeti da ste takvi i vi. Ljubomora može dovesti do emulacije i to može biti dobro. To nije isto što i gorljivost, odnosno osjećati inspiraciju iz dobre sreće drugih da prilagodite svoj život kako biste također doživjeli sreću.

Zavist je drukčija. Ona uočava izvrsnost drugih i želi da se ta izvrsnost zaustavi. Ona vidi sreću drugog i nastoji ga kazniti. Zavist je aktivna destrukcija uspjeha drugih ljudi kao cilj i zadovoljavanje sebe. Ostvarenje zavisti ne donosi sreću osobi koja želi naškoditi drugima, već samo postiže cilj zadovoljenja ljutnje koju osjećate kada gledate sreću drugih. Žalosno. To šteti. To boli. Uništava, razbija i ubija. Ona započinje ogorčenjem protiv tuđih postignuća i završava u nanošenju osobne štete.

Da bismo lakše shvatili, zamislimo lijepu kuću. Reći da je ta kuća "trebala biti moja," jest požuda. Reći, "Želim kupiti takvu kuću" proizlazi iz ljubomore koja vodi do emulacije. Reći: "Ja težim životu u kojem si mogu priuštiti takvu kuću", revnost je. Zavist je reći: "Želim spaliti ovu kuću jer nije moja."

Zavist je sveprisutan problem, ali to nitko ne shvaća. Recimo da imate osobu s prirodno aspirajućom osobnošću. On ili ona gleda na život kao putanju mogućnosti za uspjeh; to je stvar volje, inteligencije i kreativnosti, i on ili ona vjeruje u sve te stvari. Nema mjesta za zavist u srcu ove osobe. Uspjeh drugog služi kao inspiracija i pokret za gradnju, a ne uništavanje.

Ali, recimo da druga osoba nema takav pogled na život. On ili ona zamišlja da je intelektualno ograničena, nekvalificirana, nekreativna, vezana ograničenom osobnošću ili nedostatkom volje. U ovom slučaju, život izgleda kao niz rutina i da ne bude uznemiren počinju mu/joj smetati drugi i sve što prolaze u borbi za postizanje svojih ciljeva. Ta osoba je zrela za osjećaje zavisti, tojest želju da našteti onima koji su bolji.

Svaka uspješna osoba mora se nositi s problemom susretanja sa zavidnim ljudima. Možete započeti svoju karijeru razmišljajući da će vaša izvrsnost biti nagrađena. Otkrijete da je ponekad ili često tako. Istodobno, potiče i zavist i morate se nositi s noževima u leđima, skrivenim pokušajima da vas potkopaju, zavjerama s ciljem da vas spriječe u napredovanju. To je tužna činjenica, ali i stvarnost koju svaka uspješna osoba mora prolaziti.

Srednjovjekovna mitologija opisala je zavist kao "čudovište zelenih očiju" jer gleda na bilo koji znak bogatstva s težnjom da se okonča. Legenda o "zlim očima" seže do antike i označava duboki strah koji su svi ljudi osjećali zbog zavisti. U judaizmu rabini su poučavali da favoriziraju "dobro oko" koje nas poziva da se radujemo bogatstvu drugih dok je zlo oko suprotan impuls.

Najpoznatiji svjetski anti-zavidni simbol dolazi iz Turske, Grčke i Egipta. To je Nazar, stakleno oko u plavoj, crnoj i bijeloj boji. Ideja ovog simbola je da se osvrće na zlo i neutralizira njezin utjecaj u vašem životu. Koliko znamo, nastalo je u 15. stoljeću, što nije iznenađenje s obzirom na rastuće bogatstvo Osmanskog carstva. Ova je kultura naučila da je popularna mržnja prema bogatstvu nešto zastrašujuće, jer je doista prijetila temelju ljudskih životnih potreba. Čak i danas možemo vidjeti Nazara u automobilima, kućama, čamcima i ključevima prosječnih ljudi. Čak i zračna luka u Istanbulu ima veliki Nazar iznad prostora za prtljagu.

Politika zavisti

U jednom trenutku 20. stoljeća normalizirali smo zavist kao političku ideju. Dolje s bogatima! Njihov uspjeh mora biti kažnjen! 1% mora biti zaplijenjeno! Redistribuirati bogatstvo! Sve te ideje proizlaze iz drevne ideje koja se nekoć u široj javnosti nije vidjela kao vrlina ili dobra motivacija, nego društveno destruktivni grijeh.

Štoviše, postoji akademska literatura koja nastoji obnoviti zavist kao motivator. Ona potiče ljude da se protive nepravednosti i nejednakosti, a time i grade vrste političkih institucija koje mnogi progresivci preferiraju. Naravno, postoje dobri razlozi da budemo uzrujani i ljutimo se zbog nepravedno stečenog bogatstva, ali imajte na umu da problem ovdje nije bogatstvo kao takvo, već način stjecanja.

Stvarna zavist ne pravi razliku: to je neumoljivo ogorčenje koje završava razaranjem. Čini se kao nevjerojatna stvar za napraviti, uzeti grijeh i pretvoriti ga u političku vrlinu. No, ovdje postoji skrivena istina s kojom se ljudi ne mogu suočiti: moderne političke institucije zapravo su izgrađene na drevnom čudovištu, institucionaliziranom i oslobođenom.

Zavist može biti relativno benigna kad se utjelovljuje u političkim institucijama. Zato se Bernie Sandersa može zamisliti kao propovjednika ne nasilja nego mira. "Uznemiren sam ovim gnjusnim činom", rekao je o napadaču na bejzbolskom polju. "Dopustite mi da budem što jasniji koliko mogu biti. Nasilje bilo koje vrste neprihvatljivo je u našem društvu..."

Ali, što je s onim ljudima koji traže od države da bude nasilna kako bi pljačkali ljude samo zato što su bogati? Očito su prihvatljivi neki oblici nasilja.

Ako poučavate svakim govorom kako biste sijali mržnju i potaknuli ljude da okrive uspjehe drugih za vlastitu situaciju, igrate se s vatrom.

Obje strane velikih ideoloških prijepora našeg vremena ukorijenjene su u današnjem društvu. Iako brzo prepoznajemo zlo rasne i vjerske mržnje, ne volimo razmišljati o podmuklim učincima koje je potaknula mržnja prema bogatstvu i uspjehu. Možda je vrijeme za Nazara i u našoj civilizaciji. Potrebna nam je neka zaštita od zla oka koje moderna politika svakodnevno stvara kako bi ga pustila van.