Znam da sam već pisao puno o micro:bitovima, STEM-u, gospodinu Bakiću i filantropiji, toliko da već i sam sebi idem na živce s tim izrazima, osjećam se kao da glavom pokušavam probiti zid. Naravno da ne ide. Boli me, ali ne od tolikog lupanja glavom o zid, nego od onoga što vidim i čujem u cijelom tom vrtlogu. Nakon tolikog nastojanja, određeni strogo etatistički krugovi koji misle da država mora biti jedini faktor u životu zajednice, uspjeli su unijeti sjeme sumnje u dobar dio naroda.

Pa se ljudi pitaju: "Dobro, a što ako stvarno ima nešto istine u tome? Ne bi sigurno toliko pisali da nema...Sigurno je to sve radio radi svojih plitkih interesa...Privatni interesi...On to sigurno radi iz neke svoje koristi...Namješta mu se natječaj..." itd. itd.

Pokušavam si zamisliti kako njihova psiha funkcionira i kakav je to mentalni sklop. Budući da niti u jednom tekstu ni Novosti niti bilo koji drugi medij koji je u zadnje vrijeme napadao Bakića, nisu zaključili da se on materijalno okoristio - a nisu to zaključili ne zato što ne žele (tražili su bilo što da mogu), već čisto radi toga što ne mogu to reći kad nije. Nisu mu ništa negativno uspjeli naći. Pa su na kraju prijavu neke firme iz Londona, koja se javlja na takve natječaje diljem svijeta, povezali s Bakićem preko neke treće zaklade s kojom, pak, Bakić nije komercijalno ni financijski povezan. Drugim riječima, nemaju apsolutno ništa. To ih nije omelo u želji da ga pokušaju demonizirati i pojedinci su nasjeli.

Kako funkcionira to rezoniranje? Jednostavno, vjerujem da ti ljudi nikada u životu nisu ništa učinili besplatno, dobrovoljno, za zajednicu i za druge, ne očekujući nikakvu osobnu korist. Oni ne znaju što je filantropija, što je solidarnost i volonterizam jer vjerojatno ništa od toga u životu nisu iskusili niti upoznali pa sude o drugima na osnovi vlastitog iskustva. Iz njihovog kuta gledišta, sasvim je nemoguće da bi netko izdvajao toliko svoga vremena, novca i truda samo da pomogne djeci. Tuđoj djeci, djeci koju ne pozna i koju nikada nije ni vidio. I to bez ikakve materijalne koristi koju očekuje zauzvrat. Možete li to zamisliti?

Ako vam je teško povjerovati u takvo što, onda ste i vi dio problema. Dobar dio Hrvatske pati od tog sindroma. Pojedinci su toliko zaglibili da su čak i optužili Bakića da mu je država, pazite sad ovo, poklonila novac kad se odrekla PDV-a za micro:bitove donirane državnim školama. Znači, ako vi meni poklonite 10 kuna i ja vam vratim 2 kune, to znači da sam ja vama izašao u susret i vi ste se "okoristili" za dvije kune? To je njihovo rezoniranje. A ako još uzmemo u obzir činjenicu da Bakić nije dobio novac od tog "oproštenog" PDV-a nego je to išlo državnim školama, stvar postaje još luđa! Da, ljude koji tako rezoniraju treba navesti još jednom: Radnička fronta i Novosti, tjednik u izdanju Srpskog narodnog vijeća na čijem je čelu Milorad Pupovac.

Neki kažu - OK, nije se Bakić materijalno okoristio od ovog natječaja, ali mu je država na taj način pomogla da se ispromovira...Dobro, što je u tome loše? Ajmo se svi tako promovirati, ajmo se natjecati u tome tko će organizirati više dobrovoljnih, humanitarnih akcija za škole pa će i nas tako država "ispromovirati". Zašto se Milorad Pupovac, recimo, ne bi odrekao dijela svoje imovine i rekao: "Evo, idem i ja pomoći školi u Dvoru, tamo žive većinom Srbi, pa da im pomognem opremiti školu". Umjesto toga, njegov list će pljunuti na Bakića jer se "ispromovirao" preko velike humanitarne akcije koja je, između ostalih, opremila i školu u Dvoru. Nenad Bakić je za srpsku manjinu napravio samo u ovoj godini više nego Milorad Pupovac zadnjih 20 godina. Možda u tome i je problem.

Pokušavam si zamisliti mindset ljudi koji u filantropiji vide koristoljublje, koji pri doniranju viču "oporezuj ih!" jer oni valjda smatraju da neki načelnik općine treba dobiti novi službeni auto bolje nego školska djeca informatičku opremu. Mahom, ljudi koji tako razmišljaju, žive od tuđeg poreza. Oni koji nikada nisu nikome ništa dobrovoljno poklonili traže od države da oporezuje poklone i humanitarne akcije. Oni koji nikada nisu sudjelovali u punjenju državnog proračuna najviše se pozivaju na plaćanje poreza. Tako je to kod nas.

I totalno je nebitno je li to Nenad Bakić, sutra će biti netko drugi. Ako se netko od nas odluči sutra pokrenuti tako veliku akciju koja bi unijela napredak u neki segment društva, proći će isto kao i Bakić. Isti ti krugovi koji sad pokušavaju demonizirati gospodina Bakića, pokušavat će to napraviti i sljedećem tko se bude usudio. Ovo je zapravo kao nekakvo upozorenje - što će vam se dogoditi ako probate učiniti dobro djelo u ovoj vukojebini.

Da je Nenad Bakić ovo isto napravio u Njemačkoj ili Švedskoj, ljevica bi ga slavila. Ovdje ga ljevičari pljuju. Sve je u Hrvatskoj izopačeno, vrijednosti su totalno izokrenute pa nije ni čudo da ne možemo naprijed. Postoje strukture koje čvrsto brane ovakvo stanje kakvo je i ne dozvoljavaju napredak. Ipak, ja sam optimist. Mislim da Hrvati sve više shvaćaju tko je tko i tko je kakav. Neće ovo vječno biti zemlja gdje je zavist vrlina, a volonterizam i filantropija grijeh.