U Hrvatskoj je zadnjih godina postao evidentan velik problem iseljavanja stanovništva, uz problem koji postoji već dugo vremena, a to je negativan prirodni priraštaj, tj. veći broj umrlih nego rođenih, što je problem koji traje još od 1990.

Problem s većim brojem umrlih od rođenih je uobičajeni fenomen demografske tranzicije, koji se događa svakoj zemlji na određenom stupnju razvoja. Demografska tranzicija kao promatrani fenomen koji se pojavljuje u svim zemljama se sastoji od četiri faze; 1. predindustrijsko društvo, kada su visoke stope i rođenih i umrlih, a rast stanovništva je nizak, 2. zemlje u razvoju, kada broj umrlih drastično pada a rođenih raste, što uzrokuje rast stanovništva, 3. faza pada broja rođenih, čemu je uzrok kontracepcija, rast plaća, urbanizacija, pad vrijednosti dječjeg rada (djeca više nisu potrebna za rad na polju) 4. faza niskog broja umrlih i rođenih.

Hrvatska se od 1990. nalazi u trećoj fazi demografske tranzicije, tj. u fazi velikog broja pada rođenih i istodobno velikom broju umrlih. To je faza koju prolazi svaka zemlja i ne može se izbjeći. Međutim, može se ublažiti i učiniti manje „bolnom“ jer donosi mnoge probleme za mirovinski, gospodarski, pa i politički sustav.

Problemi koji se pojavljuju u mirovinskom sustavu su čisto matematičke prirode, posebno u sustavu „međugeneracijske solidarnosti“ koji postoji u Hrvatskoj. Nacionalni mirovinski sustav je efikasna ideja sve dok traje 2. faza demografske tranzicije, jer veliki prirodni priraštaj i stalni dotok novih radnika omogućuje da se mirovinski sustav financira iz javnog proračuna. U toj fazi na jednog umirovljenika dolazi nekoliko radnika koji iz svoje plaće izdvajaju dio za mirovinski sustav. Međutim, kako demografska tranzicija ulazi u 3. fazu, tako nastaju problemi s održivosti mirovinskog sustava jer se broj umirovljenika povećava, a broj radnika smanjuje zbog sve manjeg broja rođenih. Trenutno u Hrvatskoj na jednog umirovljenika dolazi 1,16 zaposlenih. Znači približno jedan radnik mora zaraditi dovoljno i za sebe i za jednog umirovljenika, a to je apsolutno neodrživo.

Problemi u političkom sustavu se očituju kroz prevelik utjecaj starog biračkog tijela na rezultate izbora, a staro biračko tijelo po svojoj prirodi teži zadržavanju velikih zdravstvenih i mirovinskih privilegija. Kako starije biračko tijelo čini velik dio sveukupnog biračkog tijela, političarima se isplati „kupovati“ ga, jer tako osiguravaju njihove glasove. Tako nastaje situacija u kojoj je i zdravstveni i mirovinski sustav dugoročno sasvim neodrživ i može se financirati samo velikim zaduživanjem, ali političari nemaju interesa reformirati ga jer bi tako razljutili starije biračko tijelo.

 Logika nalaže da demografska tranzicija zahtijeva i prilagođavanje ekonomskih politika različitim fazama. Politike koje funkcioniraju u 2. fazi ne mogu funkcionirati u 3. fazi, dapače one su u trećoj fazi štetne.

Politička vlast u Hrvatskoj se ponaša sasvim iracionalno i štetno te samo pogoršava probleme treće faze demografske tranzicije, što pogoršava sve probleme povezane s njom, a standardna ekonomska politika koju provodi politika je ionako štetna sama po sebi. Dok se država navodno jako brine zbog iznimno negativnih demografskih trendova, ona čini sve što je u njenoj moći da te demografske trendove učini još gorima.

Sljedeći graf prikazuje upravo to, pogoršavanje već postojećih demografskih problema uslijed nesposobnosti državne politike.


Izvor: Državni zavod za statistiku

Možemo vidjeti da se Hrvatska i prije i poslije 2006. nalazila u 3. fazi demografske tranzicije, tj. da je broj umrlih veći od broja živorođenih, ali se broj živorođenih postepeno povećavao. Razlog tomu je bila sve bolja ekonomska situacija u državi, iako je ona bila postavljena na lošim temeljima. Ti loši temelji su postali očigledni dolaskom krize u 2008. godini, kada je uslijedio veliki pad BDP-a. Kriza je pokazala sve slabosti gospodarskog rasta utemeljenog velikim infrastrukturnim projektima, zaduživanjem, nerealno visokoj osobnoj potrošnji financiranoj inozemnim priljevom kapitala, nekretninskom boomu te lako dostupnim kreditima. To je bio tipični rast baziran na rentijerskoj poziciji, turističkom i nekretninskom sektoru koji je osiguravao veliki priljev deviza i megalomanskim državnim investicijama u izgradnju prometne infrastrukture financiranu zaduživanjem koja je pumpala državnu potrošnju u izračunu BDP-a i time kratkoročno dizala stope rasta. Takav rast je bio osuđen na propast, koji je za sobom kao posljedicu povukao i broj rođenih, koji se poslije postupnog oporavka do 2009. opet strmoglavio. Loše ekonomske politike iz razdoblja prije krize i loše odluke tijekom krize su direktno odgovorne za veliko opadanje broja rođenih. Odgovornost je apsolutno na onima koji su smišljali ekonomske politike.

Kao da to samo po sebi nije dokaz da su sve Vlade do sada radile na štetu građana RH, u isto vrijeme se i migracijski saldo promijenio iz pozitivnog u negativni, tj. od početka krize više ljudi iseljava iz Hrvatske nego što useljava. Trend do 2009. je bio suprotan i Hrvatska je djelomično nadomještala gubitke 3. faze demografske tranzicije pozitivnim migracijskim saldom, kao što se vidi iz sljedećeg prikaza.


Izvor: DZS

Do 2009. godine više ljudi je useljavalo u Hrvatsku zbog relativnog gospodarskog rasta, a od te godine ljudi bježe iz zemlje. Kao što je prije objašnjeno, gospodarski rast do krize je bio umjetan i postavljen na trulim temeljima te je Hrvatska u gospodarsku krizu ušla s gospodarstvom koje je bilo kao kula od karata. I najmanji poremećaj bi ga srušio, a pogotovo svjetska kriza. Krive politike su plaćene produljenom recesijom koja je trajala puno duže nego u ostalim zemljama, ali je ipak na kraju prisilila gospodarstvo da se restrukturira, neovisno o odlukama političkih aktera koji i kada bi nešto učinili, više bi odmagali nego pomagali. Gospodarstvo se restrukturiralo bez državne pomoći, pa i unatoč državnim ekonomskim politikama. Dio cijene tih politika je i demografska katastrofa koja još traje, tj. oštri pad živorođenih i negativan migracijski saldo.

Danas su i političari svjesni tog problema, ali rješenja koja nude su populistička i neefikasna. Ideja o jednokratnoj novčanoj pomoći za svako rođeno dijete je besmislica iz jednostavnog razloga što je preskupa, a sasvim neefikasna. Neće nitko roditi više djece jer ima je obećana jednokratna pomoć od 1.000 eura niti će se itko vratiti u zemlju jer im je obećano da će, ako tu dobiju dijete, dobiti određeni novac. Ljude kod takvih pitanja isključivo zanima dugoročna životna perspektiva. A ta dugoročna perspektiva je jedino moguća ako gospodarstvo raste, tj. ako je ponuda poslova velika, a rast plaća kontinuiran.

Kako to ostvariti? Kako ostvariti stvaranje novih poslova, održiv gospodarski rast, rast realnih plaća i slično? Tako da se provedu reforme, ali ne samo deklarativno kao do sada, nego da se zaista promijene dosadašnje ekonomske politike, i od onih namijenjene životarenju, zaduživanju i parazitiranju krenemo u smjeru politika koje se bave smanjivanjem poreznog opterećenja, smanjenjem javne uprave i administracije, liberalizaciji i deregulaciji gospodarstva koje se guši u nametima, pravilnicima, inspekcijama i slično.

A što trenutna državna vlast radi? Uvodi porez na nekretnine, podiže prirez i općenito nastavlja s istim politikama koje su i dovele zemlju do gospodarske, a time i demografske propasti. Prije nekoliko dana je tvrtka Valamar Riviera, po prihodu najjača turistička kompanija u Hrvatskoj, objavila da odgađa investicije u Valamar Pinia Family Suites u Poreču planirane za 2018. godinu, upravo zbog neizvjesne fiskalne politike za infrastrukture u turizam te izazove u pripremi potrebne tehničke dokumentacije. Pojednostavljeno, odustali su zbog najave o uvođenju poreza na nekretnine i pretjerane birokratiziranosti.

Nebrigu o gospodarskoj i demografskoj obnovi je pokazao i HDZ-ov gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara koji je uputio prijedlog za podizanje prireza s 10 na 15 %, što je povećanje za 50 posto.

Valjda je svima do sada jasno da opravdanja tipa „podižemo porez zbog vrtića/škola“ ne drže vodu jer svi porezni nameti služe primarno kao dodatna sredstva korupcije, a političari se ponašaju kao da imaju bogomdano pravo da nameću sve više i više namete narodu prema kojem se ponašaju kao nekadašnji plemići prema kmetovima.

Trenutna vlast, a i dosadašnje vlasti, odgovorne su za produbljivanje demografskih problema, i time za ubrzano izumiranje hrvatskog stanovništva, sve zbog sitnih vlastitih interesa. Krađa, nepotizam i korupcija su jedine stvari koje su im bitne, a ne dobrobit građana RH. Hoće li glasači HDZ-a, SDP-a i ostalih stranaka napokon shvatiti da političarima služe samo kao kmetovi koje će izrabljivati? Hoće li ljudi prestati davati glas onima koji uništavaju cijelu zemlju, a samo u zamjenu za sitne privilegije? Hoće li prestati biti kupljeni glasači i početi se brinuti za dugoročnu perspektivu svoje djece i unučadi koja, usput rečeno, neće ni postojati ako vlast nastavi s katastrofalnim ekonomskim politikama koje postupno ubijaju cijeli jedan narod?