Vezani članci:
Bastiat: Prokleti strojevi
Ima li većih socijalista nego na hrvatskoj desnici?
Zabrana rada nedjeljom: Svi postavljaju kriva pitanja
Zurovec u Saboru pozvao na fleksibilizaciju radne imigracije
Dodatna regulacija digitalnih platformi za rad naštetit će svima - i korisnicima i dostavljačima
Vlada će zabraniti nekim radnicima rad nedjeljom. Ovo su pravna pitanja koja će morati objasniti
Zašto je tako teško dati otkaz neradniku u javnoj upravi? Zbog lošeg Zakona o radu
Dva zakona protiv rada na crno nisu suzbila rad na crno pa Vlada predlaže još jedan
Prosječni Hrvat se u životu naradi puno manje od stanovnika drugih država EU
Rad od doma - tko treba plaćati režije?
Sud ih kaznio zbog izrabljivanja radnica iako radnice tvrde da nisu izrabljene
Hrvati su institucionalizirali strah od otkaza
Vjerski argumenti protiv zabrane rada nedjeljom: Što bi rekao Isus?
Mnogi napuštaju Hrvatsku zbog posla, a uvozit ćemo radnike. Što je u tome čudno?
Mit o sukobu rada i kapitala
Hrvati imaju dva fetiša: zabrane i blagajnice u trgovačkim centrima
Peticija za zabranu rada nedjeljom, ponedjeljkom, utorkom i srijedom
Za novinara Slobodne Dalmacije RH ima previše fleksibilno tržište rada. I zato ljudi odlaze...
Izrabljuje li Amazon svoje radnike?
UK: Automatizacija uništila 800.000 radnih mjesta, a kreirala 3,5 milijuna novih
Hrvati imaju najkraći radni tjedan u Europskoj uniji
Pametni ljudi davno su shvatili da nije bogat onaj tko puno ima, već onaj tko malo treba
6 razloga za NE pokrenuti biznis u Hrvatskoj
Ako ne možeš zaraditi 6.000 kuna, nemoj raditi!
Što je to pravedna plaća?
Ekonomska sloboda je radnička sloboda
Kako su hrvatski antikapitalisti naučili da je fizički rad sranje
Hrvatska - društvo koje je odustalo od rada
Stopa zaposlenosti: Hrvatska najgora među zemljama istočne EU, čak 30% gora od Estonije
Odgovor novinarki koja je okrivila 'robovlasnički kapitalizam' za odlazak radnika u Irsku
Novo na Liberalu:
Američki birači vole kapitalizam više nego Trumpa, Harris i Taylor Swift
Čovjek koji ništa ne zna
Pitanja na koja Milanović ne želi odgovoriti
Hajdaš Dončić i Paunović su obojica fejk, glumci i pozeri
Studija: Zahtjevi za redistribucijom bogatstva vođeni su motivom zavisti, a ne pravde
Thomas Sowell: Zašto sam odbacio marksizam
WSJ o propasti dinara: Kako je Jugoslavija uništila vlastitu valutu
Milanović želi biti hrvatski Donald Trump
Kakva je bila špica sezone: U srpnju i kolovozu 92.000 domaćih turista više nego lani
Država je u ratu s obiteljskim smještajem. Ispaštat će domaći turisti
Kako su Ćimić i Index pokušali kreirati 'aferu' tamo gdje je nema
Prvi seks, laži i porez na nekretnine
Pearl Jam i svrha cijene u tržišnoj ekonomiji
Kako Vladine 'antiinflacijske mjere' ustvari potiču inflaciju
Nezavisna zastupnica razmontirala Tomaševića u ZG skupštini. Pogledajte video
Potpišite peticiju protiv 'Bit će krvi' zakona o maltretiranju vlasnika stanova
Zašto se Hrvati boje jugoslavenske zastave - pitaju se jugoslavenski novinari
Proslavljenom biologu Facebook obrisao profil jer je napisao da muškarac ne bi trebao boksati sa ženama
Plenkovićev portal u ksenofobnom ispadu napao turiste, pridružio mu se i Index
Pobjednici i gubitnici
Tko je u Hrvatskoj proširio dezinformacije o alžirskoj boksačici? Mojmira Pastorčić
Johan Norberg: Što uzrokuje ljudski napredak?
Je li ovo najbolji ministar gospodarstva u povijesti RH?
Bastiat: Čovjek koji je postavljao neugodna pitanja
Postmodernistička ljevica i Palestina - ljubav na prvi hladnoratovski pogled
Bastiat: Javna potrošnja
Cjepiva spasila 150 milijuna dječjih života diljem svijeta u zadnjih 50 godina
Inflacija pada, a cijene rastu. Novinari se pitaju kako je to moguće
Tomašević se pjeni jer je Zagrepčanima ponuđena jeftinija distribucija plina
Bastiat: Novac, banka i kredit

Želite manje raditi? Prvo se trebate obogatiti, nema drugog načina


Piše: Branimir Perković
7.4.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 5

Želite manje raditi? Prvo se trebate obogatiti, nema drugog načina

Želite manje raditi? Prvo se trebate obogatiti, nema drugog načina


Piše: Branimir Perković
7.4.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 5

Ekonomija je kompleksna disciplina i sasvim sigurno nikada neće biti pronađen „Sveti gral“ u ekonomiji koji bi davao sveobuhvatan metodološki i idejni okvir za cijeli skup šarolikih pitanja koja postavlja. Razlog tomu je što se ekonomija bazira na promatranju, optimiziranju i usklađivanju skupa jako kaotičnih varijabli, a to su ljudi.

Unatoč tomu, ili možda baš zbog toga, za razumijevanje ekonomije i stvaranje optimalnih ekonomskih politika je vrlo bitno uz sve kvantitativne pokazatelje, komplicirane modele, ekonometrijske podatke i vremenske projekcije imati dobru dozu zdravog razuma.

Naravno, zdrav razum ne može biti jedina vodilja koja će određivati ekonomske politike jer je sam zdravi razum u ekonomiji jako varljiva kategorija. Zdrav razum nipošto nije univerzalan i ne može ga se „naučiti“ jednostavnim programima opismenjavanja, jer je npr. dokazano da su razni programi financijskog opismenjavanja u svijetu imali male ili nikakve učinke. Svaki pokušaji „utjerivanja“ zdravog ekonomskog razuma u svijest stanovništva neke države je dugoročan proces, i nije samo vezan uz formalno obrazovanje, već možda još i više uz neformalno obrazovanje putem medija i kulture. U tom procesu su bitni upravo oni koji su prvi stvaratelji i prenosioci ideja, stavova i društvenih obrazaca, kao novinari, političari, znanstvenici, kulturnjaci i sl. Oni nipošto nisu jedini segment, pa čak ni glavni, koji će mijenjati zdravorazumsku ekonomsku paradigmu, ali su prva iskra koja bi trebala predvoditi svojevrsnu kognitivnu revoluciju.

To je posebno slučaj u tranzicijskim državama koje su provele desetljeća pod autoritativnim socijalističkim režimima u kojima je stanovništvo uvjeravano u jednu iskrivljenu i destruktivnu ekonomsku doktrinu koja je prikazivana kao zdravorazumska, iako je bila sve osim zdravorazumske. Intelektualci, mediji, kulturni djelatnici i znanstvenici su služili režimu da pacificira stanovništvo i uvjerava ga u logičnost i neizbježnost tadašnjeg sustava te su oni to rado činili u zamjenu za malo slobode u djelovanju na nekim drugim područjima. Laganje za režim je bio način intelektualnog opstanka.

Dio zemalja kao što su Češka, Slovačka i Estonija se poslije raspada komunizma postupno okretao od lažnog razuma socijalističkog mentaliteta, a predvođeni domaćim intelektualcima, novinarima, znanstvenicima i kulturnjacima koji su u doba komunizma bili proganjani i ušutkavani. Nažalost, u Hrvatskoj se ta promjena prvo intelektualne, a kasnije i općenarodne paradigme zdravog razuma, to napuštanje lošeg razuma socijalizma, nikad nije dogodilo jer su nove vlasti samo prihvatile stare strukture, što političke što intelektualne, kulturne, medijske i znanstvene. Kadrovi su ostali isti, samo u službi novog gospodara, a u takvim uvjetima je bilo kakva promjena bila nemoguća te je nastavljeno ustaljeno perpetuiranje starog lažnog razuma. Starog psa se ne može naučiti novim trikovima te je tako Hrvatska više od 25 godina egzistira u čudnom limbu između socijalističkog mentaliteta i deklarativnog kapitalizma koji uporno odbija, ali ju drugi prisiljavaju na njega.

Puno je laži u koje su nas stari apologeti lošeg socijalističkog zdravog razuma uvjerili i koje zauzvrat indirektno dan danas kreiraju krive ekonomske politike. Jedna od tih laži je da možda i nije potrebno da postanemo bogato društvo jer bogati puno rade, a to smanjuje kvalitetu života. U tu širu naraciju se ubacuju i teorije o moralnom propadanju u bogatim zemljama, nestajanju obiteljskih vrijednosti, psihičkim problemima uzrokovanim prevelikim radom, stresom i ostale teorije zavisno o temi koja se u određenom trenutku raspravlja u javnosti. Ali zajednički nazivnik je isti, previše rada nije dobro a bogati rade previše, stoga nije problem da smo siromašni jer bar ne moramo stalno raditi i imamo vremena za „duhovne“ stvari.

Da se radi o sasvim neutemeljenoj tezi i lažnom zdravom razumu dokazuju podaci o ukupnom broju radnih sati i BDP-a po stanovniku. Iz tih podataka je jasno vidljivo da što je država bogatija, to ljudi manje rade. Ne samo da manje rade da bi održali isti životni standard nego što imaju veći standard, to moraju sve manje i manje raditi, a standard svejedno raste. Ta činjenica osporava lažni zdravi razum domaćih intelektualnih elita koji desetljećima uspostavljaju narativ sasvim nepovezan sa stvarnošću. Stanovnici bogatih država kao što su Luksemburg, Njemačka, Norveška, Švicarska i Nizozemska imaju najmanji broj radnih sati po radniku, a trend jasno pokazuje oštar pad ukupnog broja radnih sati što je država razvijenija. Postoje outlineri kao Hong Kong i Singapur u kojima se radi više nego što to nivo razvoja zahtijeva, ali poruka je sasvim jasna - obogati se da bi radio manje.

Slika 1: Odnos između BDP-a i radnih sati po stanovniku

Izvor: Our World in Data, World Bank

To možemo povezati i s podacima o zadovoljstvu životom u odnosu na BDP po stanovniku. Jasna je jaka korelacija između razvijenosti i većeg zadovoljstva životom, što skupa s podacima o odnosu ukupnog broja radnih sati i visine BDP-a po stanovniku sasvim ruši tezu kojom domaći intelektualci hrane javnost o tome da su bogatija društva manje sretna i previše rade, što zauzvrat nagriza obiteljske, moralne, duhovne i radničke vrijednosti. Teze o tome kako ne bogatstvo nije cilj samo po sebi jer ono automatski znači i više rada te manje prava na dokolicu, obitelj, prijatelje i sl. su se iznosile bez ikakvih temelja u stvarnosti i bez pokušaja da se dokažu stvarnim podacima. To nije bilo ni intelektualno ni znanstveno, a šireno je od strane intelektualaca kao zdravorazumska istina, dogma koja se ne smije osporavati.

Slika 2: Zadovoljstvo životom u odnosu na BDP po stanovniku

Izvor: The Economist

Osim što su takve neistine stvarale destruktivni društveni mentalitet i loš odnos prema bogatstvu i radu one su imale i političke, pravne i ekonomske implikacije. Jedan od efekata toga je i fetišiziranje Zakona o radu i drugih zakona koji se bave pravima radnika. Zakonski su se pokušavali propisati dobri radni uvjeti, satnica, zaštita radnika, minimalna plaća, godišnji odmor itd. bez da se itko sjetio pogledati što to najbolje štiti radnike, što im osigurava veće plaće, bolje radne uvjete, više slobodnog vremena i veće zadovoljstvo životom.

Odgovor je jednostavan: želimo li zadovoljne radnike, dobro plaćene, s velikim pravima i slobodnim danima, treba omogućiti ekonomski razvoj.



Nijedan skup zakonskih rješenja ne može biti efikasniji u zaštiti radnika od obilja poslova i male nezaposlenosti. Ne može se zakonski propisati blagostanje, ne može se propisati napredak, ne može se propisati smanjenje nezaposlenosti. Te stvari proizlaze iz općeg gospodarskog napretka, a ne birokratskih propisa o tome što bi trebalo biti.

Bez obzira na Zakon o radu poslodavci mogu imati odnos prema radniku kakav žele jer znaju da relativno lako mogu zamijeniti tog radnika iz hordi nezaposlenih, a toga je svjestan i radnik koji neće prijavljivati poslodavca za kršenje zakona zbog straha od gubitka posla i teškog pronalaska novog. Nikakav zakon ne može promijeniti tu činjenicu, a Zakon o radu nikada neće štititi radnika toliko doro koliko niska nezaposlenost na konkurentnom tržištu rada.

Objektivna stvarnost je jasna: želimo li manje raditi i biti zadovoljniji životom, trebamo se gospodarski razviti. Nabujali javni sektor, preveliko porezno opterećenje i restriktivni birokratski propisi neće pomoći tom rastu. Pokušaji propisivanja poželjne stvarnosti nemaju nikakve učinke, a troškovi su im visoki te još više onemogućuju gospodarski rast kroz financijske troškove (bujanje javnog sektora), šumu kompliciranih zakona (neefikasan i trom pravni sustav) i cementiranje lošeg odnosa prema radu, poduzetništvu i bogatstvu.

Ocijeni članak

Sadržaj Liberala mogu ocjenjivati samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.

Sviđa ti se članak? Podrži Liberal!

Podrži neovisno novinarstvo: učlani se ili doniraj Udruzi "Liberal.hr" koliko želiš/možeš za razvoj ove platforme.
IBAN: HR5923900011101229527
Model: 00, poziv na br. prim.: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT/BIC: HPBZHR2X)
Ako koristite mobilnu aplikaciju za bankarstvo jednostavno uslikajte ovaj barkod i unesite željeni iznos.

O autoru

BRANIMIR PERKOVIĆ
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
Više od istog autora
VIŠE O TEMI:
VIŠE IZ RUBRIKE:

Komentiraj članak

Komentirati na portalu mogu samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.
Mala škola liberalizma
Udruga Liberal.hr
O Udruzi Liberal.hr
Udruga Liberal.hr osnovana je s ciljem promicanja osobnih i ekonomskih sloboda u Republici Hrvatskoj. Djeluje prvenstveno preko ovog portala. Liberal je od svoga početka 2016. do danas dao značajan doprinos u raspravama oko javnih politika uvijek štiteći prava i slobode građana. Naša misija je educirati javnost i podizanje svijeti o građanskim pravima i posljedicama koje određene politike mogu imati na njihove živote. Više o radu i ciljevima udruge možete pročitati ovdje.

Ako želite i možete doprinijeti radu Udruge - bilo svojim aktivnostima i zalaganjem ili bar uplaćivanjem godišnje članarine, kliknite ovdje i ispunite pristupnicu za učlanjenje.
Doniraj
Ovaj portal financira se dobrovoljnim članarinama i donacijama naših čitatelja. Pomozite nam da budemo još bolji, postanite jedan od naših donatora!

Donirati nam možete preko Paypala - klikom ovdje ili preko e-bankarstva, ako skenirate ovaj barkod:



Za broj žiroračuna i ostale informacije kliknite ovdje.