"Mi smo dali prijedlog da se omogući da radnik može birati želi li raditi nedjeljom ili ne, a ako radi nedjeljom da njegova plaća mora iznositi dvostruko veću satnicu nego onu koju ima radnim danom", rekla je Željka Markić, predsjednica Udruge "U ime obitelji" tijekom gostovanja u HRT-ovoj emisiji Studio 4 na temu inicijative da se zabrani rad nedjeljom.

Željka Markić je možda propustila primijetiti jednu malu sitnicu: radnik već sada ima pravo birati hoće li raditi nedjeljom ili ne. Ima pravo birati i koliko će dana u tjednu raditi te koji će mu dani biti slobodni. Sve su to, naime, stavke koje prema Zakonu o radu moraju stajati u svakom ugovoru o radu koji ne može stupiti na snagu dok ga ne potpišu i radnik i poslodavac. Dakle, kad radnik stavi potpis na ugovor, to znači da je suglasan sa svime što u njemu piše. Ako nije suglasan sa svim uvjetima iz ugovora, neće ga potpisati.

Što se tiče visine naknade za rad nedjeljom, to je zakonodavac ostavio dogovoru između radnika i poslodavca. Ne znam zašto bi gospođa Markić onemogućila radniku da se izbori i za veću satnicu nedjeljom od dvostruke. Ako će država zakonom propisati kolika mora biti satnica nedjeljom, onda će oduzeti tu mogućnost radniku da se izbori za uvjete koji njemu više odgovaraju. Možda gospođa smatra radnike nesposobnima da se bore za sebe i svoje interese pa im država mora nametnuti svoje uvjete rada?

Budući da je gospođa Markić spominjala samo djelatnike u trgovačkim centrima, Zoran Löw, predstavnik Lipe - udruge poreznih obveznika pitao ju je što je s radnicima iz drugih branši - npr.  liječnici, medicinske sestre, policajci, piloti, vozači tramvaja i autobusa, pomorci, ugostitelji, novinari, vatrogasci, profesionalni vojnici, carinici, glumci, glazbenici...Želja Markić mu je odgovorila da ta zanimanja "moraju raditi nedjeljom".

Sad sam zbunjen. Jesu li liječnici, konobari, novinari, medicinske sestre i tehničari na televiziji šugavi? Čime su zaslužili da oni "moraju raditi" u vrijeme dok se trgovci "moraju odmarati"? Otkud uopće ideja da netko tako određuje za druge ljude kad će i koliko raditi te koliko će biti plaćeni? Zašto svatko od nas ne bi to odlučio za sebe? Ja odbijam svaku pretpostavku bilo koga da će znati bolje od mene što je za mene najbolje.

I naravno, kako je kolega Thomas Bauer objasnio, cherry-picking metodom izvukla je primjer Austrije. Istina je, zapravo, da je i u Austriji dozvoljen rad nedjeljom radnicima koji žele raditi nedjeljom, pa čak i dućanima koji to žele, samo je procedura znatno otežana jer zakon generalno brani rad nedjeljom "osim u posebnim slučajevima", a za posebne slučajeve morate tražiti posebnu dozvolu Vlade i lokalne samouprave. Ja se pitam zašto mi moramo kopirati od drugih sve loše, a ignorirati sve dobro? Zašto se ne ugledamo, recimo, na UK? U Londonu možete bilo koji dan u tjednu, u bilo koje doba dana ili noći, kupiti što god vam padne na pamet. U Austriji je to puno teže, ali samo zato što imaju drukčije navike. Kod nas neke trgovine rade nedjeljom, ali ne zato što poslodavci tako žele, već zato što postoji potražnja.

Kaže gospođa Markić da je u Austriji radnik zaštićen. To je apsolutno točno, radnik je zaštićen, ali ne na način kako ona misli. Radnika u Austriji štiti tržište koje je bogato, jako i puno slobodnije od hrvatskog. Na Indeksu ekonomskih sloboda Austrija je 30. u svijetu, a Hrvatska 95. Snažno, konkurentno i slobodnije tržište omogućuje radniku dobar izbor između različitih poslodavaca, što ga štiti bolje od bilo kakvog državnog zakona. Ideja da ćemo još većom zakonskom represijom i oduzimanjem slobode izbora nekako poboljšati položaj radnika u Hrvatskoj ne može uroditi pozitivnim plodom. Na kraju će samo još više naštetiti onima za koje se ovi aktivisti poput Markićke tobože bore, a to su radnici u trgovačkim centrima.