Ponekad se stvarno pitam kako smo uspjeli postati ovako bolesno društvo. U kojem su to trenutku tranzicijski društveni procesi krenuli u krivom smjeru? Kad smo postali društvo s toliko licemjernih primitivaca, pri čemu primitivizam nema nikakve veze s nečijom razinom obrazovanja, dakle, sa svjedodžbama, diplomama, magisterijima i doktoratima? Gdje se izgubio onaj obični, a u svojoj prirodnosti i običnosti grandiozni, ljekoviti i generalno usmjeravajući kućni odgoj koji je oblikovao djecu u pristojne ljude?

Totalitarna psihologija

Hrvatskim javnim prostorom već dugo dominiraju isključivost, ostrašćenost i agresivnost specifična za totalitarnu psihologiju koja poput nekog davno ugrađenog čipa još mnogima čuči u prikrajku mozga. To je onaj način poimanja svijeta koji će prema van, jer se to u današnje doba nosi, još i priznati da postoji pravo na drugačije mišljenje – jer ipak smo mi demokrati, zar ne? – ali ga nikako neće prihvatiti kao jednako vrijedno svome pravu na mišljenje. A ni u najluđem pijanstvu, kad popuste sve kočnice, zarobljenici tog pogleda na svijet ne bi maknuli malim prstom da podupru ili zaštite nekoga s kime se na slažu.

Dramatičnost tom dojmu nepromjenjivosti trenutka u kojemu svjedočimo nesmiljenim i ekstremno uvredljivim verbalnim obračunima u virtualnom svijetu društvenih mreža i portala koji su dali punu slobodu komentiranja članaka koje objavljuju daje to što nijedna strana koja sudjeluje u tom ratu ne prihvaća da bi išta totalitarno moglo biti u njezinu pogledu na stvari oko sebe.

Jedni sebe predstavljaju kao antifašiste i socijalno osjetljive naprednjake. Oni “drugi” za njih su fašisti koje u javnom prostoru treba zgaziti, istrijebiti, poniziti...riječima, budući da su druge metode zakonom zabranjene.

Drugi sebe, naravno, ne predstavljaju kao fašiste nego kao jedine istinske domoljube koji se bore da su u društvu promoviraju i honoriraju prave vrijednosti (što god to značilo). S antifašistima se sprdaju krateći im ideološki opis u podrugljivu formulaciju "antife", a metode obračuna su im iste. Zgazi, istrijebi, ponizi riječima, jer drukčije ne smiješ.

Kad se u središtu paljbe nađe neka ženska figura, bjesomučnost postaje stihija. Sve kočnice popuštaju. One koje su se usudile reći ili napraviti nešto što "druga" strana ocjenjuje neprihvatljivim u sekundi postaju "glupe krave", "nedojebane kurvetine", "neinteligentne krmače", "kuje koje se tjeraju"...Bio bi logično zaključiti kako će takav vulgarni i seksistički napad, takvo nevjerojatno nasilje izazvati salvu kritika, podići zaštitni bedem ispred napadnutih žena bez obzira o kojim se ženama radilo.

U Hrvatskoj nije tako. Da, podizat će se bedemi, ali svatko će štititi "svoje" žene. Ne i one "druge".

U zaštitu prava na iznošenje vlastitog mišljenja, a da pri tome ne uslijedi poplava vulgarnih komentara, ustat će mnogi, ali samo kako bi demonstrirali da je to u njihovim glavama rezervirano za žene iz njihova ideološkog kruga. One "druge" zaslužile su što su dobile, jer su sve reakcije same izazvale. Podsjeća li vas to na tezu o ženi koja je sama kriva što je silovana jer je obukla minicu i prejako se našminkala?

Ilustrativan je primjer tretman koji su u internetskim raspravama proteklih dana imale tri glumice koje su se usudile javno kritizirati Thompsonov nastup na dočeku Vatrenih u Zagrebu s jedne strane, i reakcije virtualnih bojovnika na navijačko ponašanje predsjednice države, s druge strane.

Što su tražile...

Naravno, sigurno će biti onih koji će reći da je predsjednica države političarka i kao takva slobodna meta za komentare svake vrste, jer političari ne trebaju imati poseban tretman i posebnu zaštitu. S druge strane, tri verbalno napadnute glumice su, istina, javne osobe, ali neizmjerno manjeg utjecaja od predsjednice države i s nikakvom političkom moći pa je bjesomučna hajka kojoj su bile izložene bila u potpunom nerazmjeru s time. No, ne radi se ovdje ni o moći, ni o utjecaju, ni o tome tko je predsjednica, a to nije, ni tko je u pravu, a tko nije. Radi se o tome da su sve bile vrijeđane kao žene, jer "nedojebane kurvetine" u našem uličnom rječniku nisu muškarci. I oni koji su ih branili od napada, branili su ih kao žene. Ne kao osobe koje su nešto rekle ili napravile, nego kao žene koje su omalovažavanju izvrgnute na najvulgarniji mačistički, šovinistički, seksistički...način.

Tako tipično primitivistički! Umjesto polemiziranja argumentima, kad se radi o ženi obavezno se posegne za omalovažavanjem njezine ženskosti, skrene se prema međunožju jer valjda neki misle da je tamo mozak.

I tu dolazimo da tog licemjernog primitivizma kao dubinske odrednice hrvatskog društva. Većina onih koji su sudjelovali u raspravama zauzimajući stranu napadnutih žena branili su samo "svoje" žene. Ne i one koje misle drugačije ili se ne ponašaju u skladu s njihovim očekivanjima. Što se njih tiče, one su i dalje mogle ostati kurvetine, kravetine, glupačetine, kuje koje se tjeraju...Onima koji su se zauzeli za pravo triju glumica da svaka u svome stilu kažu da im nije bilo OK vidjeti Thompsona na slavlju srebrne hrvatske reprezentacije te da je vulgarno omalovažavanje koje je uslijedilo nakon njihovih komentara bilo nasilje nad njima, nije palo na pamet da konstatiraju da je jednako neprihvatljivo bilo i kad je etnolog Sandi Blagonić na svome Facebook profilu primitivno upitao publiku: "Zna li netko Dal je kolindinim protokolom danas predviđeno pušenje ili j…e?" i usput prokomentirao: "Sad kad ih još Kolinda sve p…e u svlačionici".

Je li to što je riječ o predsjednici države, odnosno političarki, alibi koji ovakve komentare čini prihvatljivim? Znači li to da nju kao ženu ne treba uzeti u zaštitu od uvreda toga tipa zato što je predsjednica? Znači li to da ako je neka žena predsjednica, zastupnica, ministrica, gradonačelnica...onda joj slobodno tko god poželi može pisati na društvenim mrežama i vikati po ulicama da je kurvetina, krmača, kravetina, glupača? Znači li to da bi nama kao društvu to trebalo biti prihvatljivo jer netko, pa i žena, tko se bavi politikom mora biti spreman na sve?

Što se mene tiče – ne znači. Komentari takvoga tipa jednako su gadljivi radilo se o nepoznatoj srednjoškolki, konobarici, liječnici ili predsjednici.

S druge strane, oni koji su branili predsjednicu među ostalim i od komentara koji su je vrijeđali kao ženu nisu uložili ni najmanji trud da isto načelo primijene i na tri glumice sa čijim se stavovima ne slažu. Naprotiv. Mnogi koji su branili Kolindu i slavili njezinu ženstvenost, poslije su pisali huškačke komentare kojima su verbalno silovali tri žene koje su se usudile reći nešto čime su dirnule u njihove "svetinje". One su, dakle, trebale paziti što pišu jer su javne osobe, a budući da nisu pazile, onda je u redu da ih se etiketira kao kurvetine, glupačetine, kravetine, koje treba poj...ti, izudarati, pokazati im što ih ide. Znači li to da bi nam trebalo biti prihvatljivo razmišljanje kako su samo dobile što su tražile? Ne, naravno da to nije u redu. I oni koji pišu prljave komentare to znaju. Svi to znamo. U Hrvatskoj sloboda govora podrazumijeva potpunu slobodu vrijeđanja i diskreditiranja svih koji ne misle jednako kao oni koji ih vrijeđaju ili se ne ponašaju onako kako oni od njih očekuju. Sve osim izravnih prijetnji u Hrvatskoj je dopušteno.

Nažalost, ni jedni ni drugi ne vide da su im početne pozicije jednako trule, odnosno da su beznadno podkapacitirani promatramo li ih s aspekta spremnosti da se onako romantičarski, pomalo "volterovski" založe za "drugu" stranu kako bi štiteći pojedinca zaštitili načela. Da ne bi! Ne treba se tome čuditi. Svi ti licemjerni čistunci i moralisti s jedne i s druge strane misle da su upravo oni u pravu i da bi sve došlo na svoje mjesto kad bi im se ona "druga" strana poklonila. I pokorila. No, na pokornosti nikad ništa dobro nije izraslo.

Da bi se društvo počelo izvlačiti iz kloake u kojoj su nam noge zabetonirane govnima načinjenim od smrdljive netolerancije i agresivne isključivosti, ljudi moraju početi gledati dalje od svog nosa. I razmišljati. I preuzimati odgovornost za to kakvo društvo gradimo. Ako želimo izgraditi istinski otvoreno društvo, onda se svatko od nas – a golem nas je broj svakodnevno na društvenim mrežama, komuniciramo s poznatima i nepoznatima – mora zauzeti za pravo onoga s kime se ne slaže, pa i onoga koga iz dubine želuca prezire, da slobodno iznose svoja mišljenja bez straha da će biti izložen agresiji bilo koje vrste. Ako želimo razvijeno društvo moramo se zauzimati za načela, jer obrana načela ili vrijednosti, kako tko voli reći, najbolja je zaštita za svakog pojedinca.

I da, vlast je odgovorna za pisanje zakona kojima bi se neregulirano područje reguliralo. Sudovi imaju odgovornost da presudama ispravljaju anomalije u društvu. No, samo mi, svatko od nas za sebe odgovoran je za ono što napiše ili izgovori drugoj osobi. Nitko nikoga ne tjera da bude vulgaran, isključiv i agresivan. To ovisi samo i jedino o nama. Zašto ne bismo izabrali pristojnost, argumentiranost, uvažavanje, duhovitost…?

Ovaj tekst je prvotno objavljen na portalu One nastupaju.

Autorica: Mladenka Šarić